Neposredno prije Božića pravimo jaslice. Svi radosno sudjeluju, ali u njih još uvijek ne stavljamo maloga Isusa. To čini najmlađi član obitelji nakon što se vratimo s Polnoćke.
Po uzoru na Svetu Obitelj koja je primjer vrijednosti ljubavi, vjernosti i otvorenosti životu, Magdalena i Marinko žive već 18 godina. Blagoslovljeni su tako s četvoricom sinova: Petar (17), Matija (14), Karlo (11) i Josip (3) te s „malim anđelom na nebu Franom koji nas je napustio 2017. ubrzo nakon rođenja“, priču je započela Magdalena.
Bez orašara i gnomova
Supružnici Antolović svjesni su kako se slavlje Božića suočava s izazovima, posebice konzumerizma i materijalizma koji mogu zasjeniti njegovo duhovno značenje te se snažno tome odupiru odazivajući se pozivu Crkve da obitelji u Božiću ponovno otkriju toplinu jednostavnosti, prijateljstva i solidarnosti.
Pripovijedaju tako da se Božić u njihovoj obitelji slavi na tradicionalan način, onako kako su ga slavili i njihovi roditelji te kako usađene vrijednosti pokušavaju prenijeti na svoju djecu.
„Trudimo se da nam blještavilo i sjaj okićenih ulica i trgovačkih centara ne ukradu pravi duh kršćanskog Božića. Orašari, gnomovi i djeda mrazovi nisu ukrasi u našem domu. Adventski vijenac je jedini ukras koji imamo sve do božićne devetnice. Želja nam je da priprava bude dobra kako bi i proslava bila lijepa, svečana i radosna. Moramo priznati da to nije lak zadatak u ovom vremenu u komu živimo kad se sve više gubi i istinski duh došašća i Božića. No, i mi ulažemo puno u jaku obranu duha. U vrijeme adventa, kao i u vrijeme korizme, svaku večer zajedno s djecom molimo krunicu. Dio članova naše obitelji, kada uspijemo 'složiti' naš dnevni raspored, odlazi rado i na mise zornice“, pričaju supružnici Antolović kako dočekuju najradosniju kršćansku svetkovinu.
Iščekivanje Boga
Ističu kako njihov dom bude ukrašen kao i brojni domovi tijekom božićnih blagdana, ali kako to ipak rade na drugačiji način, koncentrirajući se na vrijednosti zajedništva i duhovnu pripravu za Božić. Jedini ukras, adventski vijenac, simbolizira im početak dugog putovanja prema istinskom značenju svetkovine rođenja Sina Božjega.
„Neposredno prije Božića pravimo jaslice. Svi radosno sudjeluju, ali u njih još uvijek ne stavljamo maloga Isusa. To čini najmlađi član obitelji nakon što se vratimo s Polnoćke. U maloj procesiji uz božićne pjesme stavljamo ga u štalicu. Bitno nam je da djeca sudjeluju u svemu i da svatko na svoj način, ovisno o uzrastu, pokaže svoju maštovitost. Tako smo jedne godine imali i vrlo neobične lego jaslice. Bor kitimo na sam Badnjak. Često smo u borbi s djecom jer ga žele okititi ranije. Pod borom su, naravno, i mali darovi od Isusa, iščekivani cijelu godinu. Trudimo se da darovi budu simbolični, korisni i zabavni, ovisno o uzrastu djeteta“, priča Magdalena.
Kaže kako je u njihovoj obitelji odlazak na Polnoćku velika radost, a dječicu posebice raduje što tada daju svoje milodare što su brižljivo prikupljali u misijske kasice. „Sretni zbog Božjeg dolaska, bez obzira kakvi su bili mjeseci iza nas, vraćamo se kući puni nade i radosna srca. Djeca uvijek kažu da im je ta noć najljepša u godini. U tim posebnim trenutcima trudimo se prenijeti im vjeru. Govorimo im da rođenje djeteta u štalici, daleko od sjajnih palača, znači da On želi ući u naše srce, ući u naše dubine, tame i promašaje kako bi nam donio svjetlo. Učimo ih da Bog voli svakog čovjeka i da ne moraju biti savršeni da bi ih Bog volio. Jednostavno, živimo život koji im jasno govori da imaju puno povjerenje u našeg nebeskog Oca“, veli ova majka četvero djece.
Čudo života
Izražava zatim kako se i sama uvjerila da Bog nikad ne iznevjeri. Svjedoči kako u božićnom vremenu odvajaju i vrijeme da se sjete onih koji više nisu s njima, te obilaze groblja. „Sjetimo se naših bake i ujke koji su umrli i zahvaljujemo na daru njihova života. Jednom zgodom, nakon odlaska Frana, bake, ujke, sjedile smo na groblju sestra i ja. Zabrinuto me upitala: 'Što misliš, tko je sljedeći od nas na putu za nebo?' Nasmijala sam se i glasno rekla - vrijeme je za život. To je bila ohrabrujuća šala u jednom teškom razdoblju naših života, koja je urodila plodom već sljedeće godine. Čudesno smo rodile obje u jednoj godini, s razmakom od devet mjeseci, i to ona u 45. godini života. Um i srce ne mogu objasniti ono što je Božji plan, ali mi smo se uvjerili da je dar života nešto na čemu svaki put iznova zahvaljujemo“, priča Magdalena.
Primjer Svete Obitelji
Ističe nadalje kako ni obitelj Antolović ne zaobilaze izazovi postmodernoga vremena te kako je teško otrgnuti tehnologiju i konzumerizam iz odgoja djece. „Teško je naći pravu mjeru i postaviti granice. Lijepo je komunicirati s obitelji koja je na drugom kraju svijeta, ali je bitno i ne zaboraviti ljude koji žive u našoj blizini. Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da danas djeca vide i čuju mnoge stvari. Odgajaju ih, pored nas, i škola i društvo. Često dolaze kući puni pitanja i zbunjeni. Kod kuće se trudimo razgovarati o svemu. Potičemo ih da budu slobodni postaviti bilo kakva pitanja. Odgovaramo im, koliko god nas Gospodin nadahne, u istini i u svjetlu evanđelja, jasna i čvrsta stava. Kažemo im da se ne plaše biti autentični i da su pozvani ovom svijetu biti svjetlo“, odlučna je Magdalena koja naglašava kako su svjesni da je obitelj središte odgoja djece, te da svoj uzor, odnosno primjer vjerodostojna života vide u Svetoj Obitelji. Kaže kako im Sveta Obitelj daje odgovore na sve životne situacije i pomaže im u borbi te rastu u vjeri i zajedništvu.
„Cilj nam je u malim stvarima svjedočiti vjeru gledajući u Josipa i Mariju kao primjere“, veli dodajući kako svi rado čitaju i razmatraju duhovne teme te će se ovog Božića „u toj prelijepoj i svetoj noći zaustaviti i promišljati o riječima Sv. Terezije iz Kalkute: 'Moja molitva za vas je da Krist, kada vam dođe na Božić, nađe u vama topli dom, toplu ljubav poput one pune ljubavi, poput ljubavi jednostavnog pastira koji je bio prvi izabran da vidi Krista'“, kaže na kraju Magdalena pokazujući tako želju da toplina njihova doma obuhvati ovoga Božića i domove drugih.
Katolički tjednik
