VIDEO - Četrdeset godina od čuda u Hercegovini: Herojska priča Šime i Draženke Čuljak

Dana 13. siječnja 1985., srednjoškolke iz malog mjesta Bogodol kraj Mostara spašene su nakon što su preživjele sedam dana i noći u kanjonu okovanom ledom, s minimalnim zalihama, bez hrane, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke.

Danas taj datum doživljavaju kao “drugi rođendan”, trenutak kada su pomaknule granice mogućeg i postale simbol ujedinjene snage.






Njihova drama započela je 6. siječnja kada su se, zbog neprohodnosti puta i jake snježne oluje, odlučile pješice uputiti u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, od kuda su namjeravale autobusom otputovati k majci u Mostar.


– To je bila normalna stvar u to vrijeme da se ide pješke ako nema autobusa, kaže Draženka.


No, snježno nevrijeme koje je pogodilo hercegovački kraj bilo je nezapamćeno – sestre su se brzo izgubile, a kako se spuštao mrak, orijentacija je postajala sve teža.


Prateći vlastiti instinkt, nasumce su hodale tražeći izlaz, ali jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao.


– Zakoračile smo u prazninu, prisjeća se Šima, padale smo sve dublje i dublje, udarajući u led i pokušavajući se držati, ali nas je svaka nova stijena ponovno gurala prema dnu.


Njihov pad zaustavio se u deset metara dubokom kamenitom koritu, koje lokalci zovu Točilo, smještenom u kanjonu presahle rječice Ladine. Taj kavez od leda i snijega postao je njihovo privremeno sklonište, ali i gotovo neizbježan grob.


U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima kroz molitvu, pjesmu i razgovore.


Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga; znale su da bi ih majka tražila do posljednjeg daha, i zbog nje nisu gubile nadu.


– Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti, prisjeća se Draženka.


Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Čavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se tek slučajno zatekle na snijegu. Tek kada su shvatili težinu situacije, krenuli su u akciju spašavanja.


– Ispočetka nisu vjerovali da smo tamo cijeli tjedan, ali kad su nas konačno čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama, kazala je Draženka.


Lokalni lovci riskirali su vlastite živote, pomogli su im izaći iz kanjona uz pomoć užadi.


Šima i Draženka bile su modre i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile po spašavanju bio najljepši na svijetu.


No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina, sestrama su morale biti amputirane obje noge. Unatoč tome, njihova snaga i hrabrost odjeknule su diljem tadašnje Jugoslavije i postale inspiracija mnogima.


Danas, 40 godina kasnije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život./HTV/HMS/