Reportaža iz Drinovaca i s Drinovačkog Brda, s granice prepune živopisnih likova i raznih dogodovština

Granični dio Imotsko-bekijskog polja oduvijek raspiruje maštu jer živopisni likovi na tim su se poljima rađali, stvarali, umirali, a i brda tih podneblja imaju neka svoja polja. Zaputio se Večernjakov novinar u Drinovce da vidi kako je prijeći u Hrvatsku nekom drugom rutom umjesto Vinjana. Nije da dosad nisam to činio, ali obično je razlog bio neke druge prirode, a ne iz novinarske znatiželje za pričom o životu u pograničnim područjima.

Prvo sam odlučili ići na Sebišinu. Ostalo mi je u glavi da je prošle godine i taj prijelaz bio otvoren za međunarodni promet putnika, a ne samo one pogranične. Međutim, ove godine sam se prevario. - Nemate propusnicu, ne možete prijeći - reče nam s osmijehom granični policajac s “naše”, bh. strane.

Znamo da Granična policija BiH može izdati dozvolu za jednokratni prijelaz granice, ali na tome nisam htio inzistirati s obzirom na to da sam ionako namjeravao preko Drinovačkog Brda. Sa strane sjedila su dvojica mještana s kojima sam se uljudno pozdravio, a koji potvrdiše da čitaju i Večernji list. Međutim, ostali su zakinuti za fotografiju jer je policajac zamolio da i to ne odradimo jer to ipak nije službeni prijelaz. Da mi je ispao drukčiji dan, pala bi koja dobra fotografija, barem krišom i neprimjetno, a ovako smo samo “proljudikali” i nastavili svatko svojim putem. Ako baš želite sliku, postoji serija koja se zove “Na granici” i nekih živopisnih sličnosti itekako ima.

Riba na udici

Pri povratku zastao sam pored rijeke spazivši ozbiljnijeg čovjeka i dvojicu klinaca koji su pecali ribu. Jedan od njih je pak Stjepan Stipić, perspektivni mladi košarkaš HKK Grude. - Ima li išta ribe, mladiću? - upitao sam ga, a na udici se vidi da je nešto zagrizlo. - Bude nešto - odgovorio je, a znatiželja me je dalje tjerala da upitam kako rijeku koja mijenja ime zovu ovdje u Drinovcima.

Odgovor je, dakako, Matica, a to mi je oživilo i sliku iz knjige “Pisma iz vječnosti” u kojoj sam opisao ovu prelijepu i neobičnu rijeku. “Matica je bila naša rijeka. Naše ispunjenje snova. Naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Svi smo imali neku uspomenu pored toga nepresušnog izvora koji neumorno putuje”, stoji u jednom dijelu knjige. U nastavku puta primijetim križeve i križne postaje, a i jedan stari most koji djeluje kao da služi svrsi.

Poslao sam poruku Petru Majiću, intelektualcu i piscu iz Drinovaca, koji mi je ukratko opisao situaciju s mostovima. - Kad je poslije prokopavanja Široke Matice prokopan i kanal Grudsko vrilo - Matica, polovinom sedamdesetih porušeni su stari kameni mostovi preko odvodnog bajera iz Boljave (most Navri Gornji Kamenica, Kundidov most ispod Čulinovih kuća, most kod Stare Matice, a malo poslije i most na Platici) i izgrađeni novi betonski - objasnio je.

Dok se vraćam na glavnu cestu koja vodi prema novoj ruti, bacam pogled prema stadionu Boljava. Stadion HNK Drinovci je na ponos ovog mjesta. Osuvremenjen je i novim, pomoćnim terenom s umjetnom travom pa se ima što vidjeti, a Vlado Glavaš, alfa i omega kluba, s Darijem Kurtovićem i drugim pomoćnicima već priprema malonogometni turnir sela za Malu Gospu.

Zanimljivo je da na tom turniru Drinovci sakupe ekipa koliko ih ne bude na mjesnim zajednicama, a sve s drinovačkim papirima, i to uistinu privuče gledatelje kako s područja općine Grude tako i iz Dalmacije. S tog prostora odlazim u središte Drinovaca, takozvanu Čaršiju, prolazim pored rodne kuće Antuna Branka Šimića, a put me polako, ali sigurno vodi na Drinovačko Brdo.

Na pločama sve piše, dovoljno ih je pratiti i dođe se na put prema Brdu za koje netko napisa da je najveće brdo u Hercegovini. Iza mene bijeli automobil previše se približio, a kako detaljno motrim iz auta sve oko sebe, mičem se da auto prođe, no on staje pored mene. Za upravljačem poznato lice, Mate Vrdoljak, predsjednik Mjesne zajednice Drinovci, koji s najviše točke, s Brda, prati svoju mjesnu zajednicu. 

Kojim dobro i hoćeš navratiti na piće? - glasilo je Matino pitanje. Upravo njemu sam nedavno obećao da ću navratiti na Brdo, međutim, ovo je proputovanje, što sam mu i objasnio. Bageri proširuju cestu prema Brdu, što je još jedna dobra vijest, a upravo tu Mate ostaje da provjeri kako radovi napreduju dok ja nastavljam svoj uspon.

Vraća mi se jedna slika iz 60-ih godina koju je napravio pokojni Domin Andrijanić za Večernji list onog vremena, a potres koji je tada razorio dobar dio Hercegovine i Dalmacije njega je zaustavio dok je autom išao na Drinovačko Brdo, odnosno odronio mu je veliki kamen na makadam pa je dalje morao pješačiti. Srećom, ništa slično me nije potjeralo, već sam se mirno dovezao do Brda. Konačno. Osim skakavaca i drugih domaćih životinjica, nikog nismo vidjeli.

Moguće da smo došli i u nevrijeme jer poslijepodnevni su sati, ne odviše, pa ljudi ili rade ili se odmaraju, a mnogo je kuća, jasno, prazno, a služe da se dođe ili vikendom na odmor ili ljeti i zimi na godišnji za one koji su Hercegovinu zamijenili “Zapadom”. Izišli smo nakratko kod crkve svetog Ante. Za blagdan u lipnju kip na Medovićima, također završnoj točki općine Grude, ali prema Širokom, oštećen je u nevremenu jer se s njim pripremala procesija, a naglo je krenulo.

Vlastiti teritorij u Europi

Ovaj na Brdu, vidimo, sačuvan je, a netko nam je i rekao da ovaj dio nije bio ni taknut u nevremenu. Barem nešto dobro. Kako sam se približavao granici tako sam bio i zadovoljniji ovim sveobuhvatnim putovanjem. Međutim, sjetio sam se riječi s uredničkog kolegija Večernjaka: “Pokušaj pronaći nekoga tko živi točno na granici.” Dolazim na bh. stranu, rampa dignuta, nema nikoga, a prije prelaska u Hrvatsku dvije su kuće.

Jedna mi je poznata i tu odlučujem pokucati pa što bude da bude. U dvorištu kuće nalazi se poznato lice u društvu svoje bolje polovice. Dočekuju me Milan Miće Vuletić i njegova Marinela. Odakle mi je Miće poznat? Pa iz medija. U prvim tjednima epidemije malogranični prijelaz bio je zatvoren i čovjek nije mogao doslovno nikamo pa se požalio medijima da nema smisla da bude najizoliranija osoba na svijetu.

Naziva ga se i čovjekom koji jedini ima vlastiti teritorij u Europi od nekih pedeset metara, a EU zastave blistaju i s jedne i s druge strane s obzirom na to da je u tom međuprostoru koji je poprilično dug. - Hoćeš popiti išta, sok, pivo, vino? - prvo je pitanje koje mi potvrđuje priču koju sam čuo, da se radi o “ljudini”, kako se ovdje kaže za dobrog čovjeka široke ruke, ali i koji je dosta muke vidio s granicom. - Na čijoj smo sada zemlji? - pitam njega i ženu, na što Marinela odgovara. 

Ako pomaknete stolicu još malo ulijevo, možda ćete se vratiti u BiH, ali sada ste u Hrvatskoj - reče sa smiješkom, a to je stvarno tako. Dok razgovaramo, ispod mene se nalazi mače koje me u više navrata grize za nogu i pokušava se popeti na mene. Čak sam razmišljao da ga povezem sa sobom koliko je pitomo, ali kako na granici objasniti da vozim mačku iz Hrvatske u BiH, pa sam odustao od nesvakidašnje ideje.

- Imate li sada problema? - pitam Miću. 

Pa nemam sada, smirilo se to. Samo ovu prometnicu, ovu pristupnu cestu koju su mi rekli završiti, još od toga nema ništa - kaže nam. Njegovi su na području na kojem je on sagradio novu kuću gradili staru još 1910., prije brojnih granica... Vidimo da se naviknuo na život na “ničijoj zemlji” ili na zemlji koja je većinom u Hrvatskoj, a nešto je i u BiH. - A gledajte, naviknuli smo se i uglavnom nemamo problema s policijom, ali opet nekad bude nezgodno prijeći, ovisi tko bude na smjeni.

Zasad se živi nekako - priča nam Miće dok sa svojom Marinelom uživa u hladovini prave, međunarodne kuće. Sjećam se da ga je doba korone prilično namučilo, a i da su tijela reda pomalo pretjerivala, premda je trebalo razumjeti i da ona samo štite zakon. No onda se Miće pobunio protiv takvog zakona, najavio tužbe i odvjetnike koji će ga izvući iz neugodne situacije pa su svi malo stali na loptu.

Kad sam se pozdravio s Vuletićima i krenuo preko granice, s prelaskom problema nisam imao. Dočekao me policijski službenik, provjerio dokument i pustio me dalje, tamo da putujem, u grad dubokih jezera i dubokih misli, di su ljudi još uvijek tako normalni i čisti... kako pjeva Ante Cash, dok se u pozadini nazire ta poznata Tinova poema “Odlazak”. Mentalitet ovdašnjih ljudi je sličan i svima smeta “najneprirodnija granica na svijetu”, kako je nazva jednom davno Petar Grubišić. Jednom kad BiH uđe u EU ili se neki poremećaj dogodi, valjda će i te granice nestati, a što priželjkuju ljudi s ovih prostora, a jedan od njih je i Miće, koji s dokumentima mora i ići prošetati.

 
Večernji list