Željan Šimunović: USKRS! Kamen koji odbaciše graditelji poštaše kamen zaglavni

USKRS

Željan Šimunović/Grude.com

U praznom i otvorenom grobu samo je platno u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Džudije su svjedoci uskrsnuća od straha su popadali u nesvijest. Žene koje su htjele dati pomast zatekle su ovaj prizor, a i učenici koji su dotrčali uvjerili su se da je Isus Krist uskrsnuo od mrtvih. Mučeničkom smrću otkupio je naše grije i pobijedio smrt, živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. Kamen koji odbaciše graditelji poštaše kamen zaglavni. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina i djela njegovih. Ovaj nadnaravni događaj je stvarni najveći blagdan u povijesti čovječanstva i kršćanstva i moguć je samo onom koji ima nadnaravnu Božju moć.

Zato u našim obiteljima vlada svečano uskrsno slavlje i ozračje. Kako se čeljad ustaju za prvo jutarnje jelo uzimaju komadić blagoslovljenog jajeta ili patišpanje da se ''pričeste''. Od ovog Blagoslova ništa nije smjelo baciti ili pasti na zemlju već se sve moralo pojesti. Tog dana narod masovno hrli na svetu misu. U staro vrijeme k misi nisu išli samo oni koji, zbog sveopćeg siromaštva, nisu imali što svečano obući ili bolesni i nemoćni. Kod crkve zvona svečano zvone, ori se ganga, sviraju diple i dvojnice. Radosno se čestita svoj rodbini, prijateljima, znanim i neznanim. Po svršetku mise narod još dugo ostaje kod crkve u ugodnom razgovoru i veselom druženju. Djeca obično formiraju svoja vesela društva i zabavljaju se tucanjem jaja. Običaj je da jedno drži jaje a drugo sa svojim udari. Jaje koje se pri tom razbije mora se dati onomu čije je jaje tvrđe. Tako su se djeca veselila osvojenim jajima, a poraženi bi kontrolirali jeli u pobjednika jaje pravo ili je možda drveno.

U tako veselom ozračju čeljad se vraća kući gdje ih čeka svečani objed. Toga dana stopanjice su se posebno trudile da pripreme najbolji objed kako i dolikuje ovoj svetkovini. Nađe se tu svega blaga Božjeg od pršuta koji se običnim danom zvao „jazuk“, pa do pečenog mesa i krumpira ispod sača. Sve se ovo zalijeva rujnim vinom i malo češće nego inače nazdravlja. Blaguje se „na tanane“, pa to traje duže nego svakodnevni objed. Na početku i na kraju objeda obavezno se molitvom zahvaljuje dragom Bogu na darovima koje ćemo blagovati odnosno koje smo blagovali i koje je blagoslovio po Kristu Gospodinu našem.

Uskrsni ponedjeljak se isto slavio kao svetac i na taj dan bi se slavlje nastavljalo, a naredna nedjelja se zvala Mali Uskrs i u narodu se slavio.

Uskrs bi, pored rečenog, možda mogli promotriti kroz prirodu koja je isto djelo Njegovo. Promotrimo biljke koje u jesen polako „umiru“ da bi u proljeće „uskrsle“ i ponovo oživjele. Promotrimo kako pred Uskrs sve buja i cvijećem se kiti. Zar vas to ne podsjeća na Njegovo djelo uskrsnuća? Čije to djelo može biti? Ljudsko svakako nije, a kako bi i bilo kad čovjek, uz sve znanje ovoga svijeta, ne može napraviti nešto slično. Ko će ko Bog? –poznata je uzrečica u Hercegovini.

ZA KRAJ

U ne tako davno vrijeme takvi su bili tradicijski običaji naših starijih. Doduše kod nas se malo više slavio Božić, nego Uskrs. Možda je to bilo tako zbog proljetnih radova u polju pa su ljudi bili umorniji nego na Božić kada je zima, kad su se krmenja poklala, ispekla rakija, vino ogorčalo, vagnuo duhan i sav glavni posao posvršavao.

Tako je bilo, a koliko su se ti običaji promijenili u današnje vrijeme? Svjedoci smo da su se promijenili i da se sve više zanemaruju vrijednosti tajni našega spasenja, a sve više pažnje se pridaje običnom poganskom, nekršćanskom folkloru: „uskrsnim“ pilićima, zečevima i sl. Zar smo se stvarno toliko pogubili u pameti, pa smo prigrlili tuđe pogansko-germanske protestantske običaje? Postoji li još i u koga onaj limeni kalup u kojem su naše majke i bake pekle onaj kolač u obliku janjeta koje je krasilo uskršnji stol? Ne nema ga i niko ga se ne sjeća, a još do nedavno u prodavaonicama se moglo kupiti kolač mali bijeli jaganjac.

Slavni Ciceron bi rekao: „O tempora, o mores!“ (O vremena, o običaji!) ili po naški „Drugo vrime drugi običaji“. Nažalost novo vrijeme donosi nam i neke nove običaje slavljenja Uskrsa bez Isusa, bez duhovnog pročišćenja i istinskog slavlja i veselja.

U sotoninoj ponudi je svako zlo koje je u suprotnosti Božjim nauku: neograničeni tjelesni užici, medicinski potpomognuta smrt, ubijanje nerođenih, sodomanija i sl. One koji prihvaćaju darove sotone naši stariji nisu čak ni zvali imenom, nego bi rekli „tamo oni“. U današnje vrijeme sve je više „tamo nji′“ jer se sve više osoba odriče svog roda i poroda, svoje vjere, nacije i svog zavičajnog podrijetla. Takvi ne znaju jesu li muško ili žensko, ne poznaju i ne prakticiraju svete sakramente, ne drže do tradicionalnih vrijednosti narodnih običaja, niti do poznatih i priznatih životnih pravila. „Tamo oni“ su prepoznatljivi samo po identitetskim znakovima ukradenim od kršćana. Kršćanskom crvenom bojom života boje svoje zvijezde i crvene karanfile dijele oni koji su svojim nedjelima pokazali koliko im „znači“ ljudski život. Dugine boje, koje je Bog stavio na nebo kao znak saveza sa Noom, ukrali su i stavili na svoje zastave najgori antikristi i sodomisti. „Tamo oni“ se kite tuđim perjem jer nemaju svojih prepoznatljivih znakova identiteta.

Zato osudimo ovu pojavu i odbacimo ono što nam antikrist nudi u ovo „moderno“ vrijeme. Našem katoličkom puku ove neodređene individue nikada nisu bile moralni uzor, niti je prihvaćao njihove „vrijednosti“. Naše vrijednosti su u našem vjerskom, nacionalnom, kulturnom, tradicionalnom, običajnom i inom identitetu. Dakle, ako ne želite biti „neodređena individua“, čuvajte svoj identitet, njegujte svoju tradiciju i ne zaboravite naše običaje, te poruku koju oni nose.

Sretan Uskrs!

U Grudama, 08. prosinca 2023. Godine Gospodnje

Željan Šimunović/Grude.com