Željan Šimunović: VELIKA SUBOTA! Zemlja se prestrašila i zašutjela...

Pučki pisac Željan Šimunović uljepšao nam je uskrsne blagdane svojim tekstovima. Danas objavljujemo pretposljednji iz serije, a vezan je za ovaj dan mira, za Veliku subotu.

VELIKA SUBOTA

Željan Šimunović/Grude.com

Uskrsna subota je dan šutnje i ponizne skrušene molitve na spomen Isusu koji je taj dan počivao u grobu. Grobna tišina vlada i u kršćanskim obiteljima, jer je njihov Spasitelj umro i pokopan. Razlog za tišinu je jednostavan Isus Krist je mrtav i vjernici (živa crkva) tuguju. Na grobni ulaz navaljena je velika stijena. Licemjerni farizeji po svaku cijenu hoće dokazati da poslije smrti On neće uskrsnuti kako je tvrdio. Zato na njegov grob postaviše straže bojeći se da Njegovo tijelo ne odnesu učenici i proglase da je uskrsnuo. Učenici se u strahu skrivaju još od Posljednje večere kad im je rekao: “Noćas ćete me svi napustiti, jer pisano je: „Udarit ću na pastira i ovce će se razbježati“. Ovo je otprilike opis biblijske velikosubotnje stvarnosti.

           
“Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta.” Ovo je citat je iz “Drevne homilije”. Mi vjernici skrušeno molimo Apostolsko vjerovanje: „….koji je raspet, umro i pokopan, sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih …” Subota je dakle dan kada je umrli i pokopani Isus Krist sišao nad pakao u prebivalište mrtvih. Djeca su zanovijetala i propitivala starije „što je Isus salazijo nad paka i kako će sać kad je mrtav“? Objašnjenje je otprilike bilo „Mi samo znamo da je iša da izbavi duše oni koji su u čistilištu, ali o tom pitajte pratra on će van bolje znat kazat“.

Veliku subotu još možemo nazvati i dan iščekivanja ili noć bdijenja i čekanja velikog obrata uskrsnuća. Predvečerje dok svjetlo dana prelazi u tamu noći vjernički puk odlazi u crkvu na vazmeno bdijenje. I u crkvi simbolični čin Gospodinove odsutnosti. Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje. Sami obred bdijenja počinje kad padne mrak. Vazmeno bdijenje sastoji se od četiri obreda: službe Svjetla, liturgije Božje riječi, Krsne službe i Euharistijske službe.

Tijek službe Svjetla ili lucenarija

Na početku prvog djela bdijenja neki vjernici su u mračnoj neosvijetljenoj crkvi, a većina je sa svećenikom i ministrantima ispred crkve. Svećenik pali vatru od unaprijed pripremljenih drva. U prošlosti je svećenik potpaljivao vatru trudom i kresivom. Trud se spravljao od gljive Judinog uha (gubine) koja raste na odumirućem drveću. Kresivo se sastojalo od ognjila kremena (kamena kvarca). Opet simbolika u svjetlucajućim iskrama koje frcaju i padaju na gubinu. Iskre svjetlo Božje pali grješnu Sodomu. Žar gubine pali vatru simbol Božje objave i grma koji gori, a dogorjeti ne može. U starom zavjetu vatra se često pojavljuje kao simbol Božije nazočnosti i prethodi značajnim događajima koji će odrediti budućnost čovječanstva. Tako Bog kroz svjetlo vatre na kušnju stavlja Abrahama i s njim sklapa savez, objavljuje Mojsiju da je došlo vrijeme da povede i izbavi narod iz Egipatskog ropstva, Sodomu i Gomoru uništava u paklu vatre itd.

            Ovim činom započinje služba svjetla ili lucenarij. Svećenik blagoslivlja vatru i u vatri pali luč odnosno već pripremljenu uskrsnu svijeću. Uskrsna svijeća na sebi ima ucrtan križ i simboličnu oznaku A i Ω „Ja sam početak i svršetak….“, te upisanu tekuću godinu Gospodnju. Upaljena svijeća u procesiji se unosi u župnu crkvu, koja je u mraku, da Božije svjetlo odagna tamu. Ulazeći  u crkvu svećenik tri puta izgovara „Svjetlo Kristovo“, a vjernici odgovaraju „Bogu hvala“. Tek nakon unosa uskrsne svijeće u crkvu i ministranti pale svoje svijeće i pale se sva svijetla.

Nakon postavljanja svijeće, na svijećnjak, svećenik uzima kadionicu (u narodu kandilo) i kadi oltar, svijeću, svete knjige i vjernike. U svjetlu ulomaka iz svetog pisma može se reći da je prvotna namjena paljenja tamjana da simbolizira uzdizanje naših molitava k Bogu. Dim tamjana prikuplja grijehe vjernika, a miris čisti obredni prostor i duše vjernika, te uklanjanja zle sile i njihove utjecaje. Zato u našem narodu postoji izreka „Biži ko vrag od tamjana“. Svjetlo, dim i vatra pripadaju istoj cjelini i uspostavljaju mističnu simbiozu egzorcizma i molitvene komunikacije s Bogom. Za vrijeme ovog obreda ne izgovaraju se nikakve riječi molitve, pa vjernici često ne znaju važnost i simboliku kađenja. Na ovaj nedostatak, u pastoralu, teško je dati laički odgovor i objašnjenje, a i nije tema ovog teksta. S kađenjem završava prvi dio obreda bdijenja.

Služba riječi

Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Crkva je odredila da, u ovom obredu, službena molitva bude čitanje biblijski tekstova osobito psalama (himana). Tako vjernici slušaju riječ Božju i kroz psalme hvale i slave Gospodina, razmatraju djela koja je Bog od početka činio. U nekim od ovih psalama poziva se na kajanje za svoje grijehe, u drugima na slavljenje Boga ili pak proriče dolazak Spasitelja svijeta. Svetopisamska čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini.

Krsna služba

Krsna služba započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon toga posvećenom vodom svećenik će krstiti novorođenčad i obraćenike (katekumene). Primanjem ovog sakramenta krštenici se oslobađaju (odriču) istočnog i drugih grijeha nakon čega slijedi ispovijed vjere. Ako nema kandidata za krštenje, tada svećenik škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja.

Euharistija

Euharistijska služba u Vazmenom bdijenju vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći jer smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju.

Tri dana pred Uskrs nisu zvonila crkvena zvona, a umjesto njih čegrtaljke su označavale kad počinju obredi. Počinje slavljenje Uskrsne ponoćne mise i oglašavaju se crkvena zvona i orgulje u crkvama koje su ih imale. U našem narodu ova misa je nazvana „ponoćka“ iako se često slavi prije ponoći. Za vrijeme ove mise prvi put se, nakon korizme izgovara „Aleluja“.

Na svršetku mise obavlja se blagoslov jela. Običaj je da žene i djevojke na Subotnje bdijenje sa sobom ponesu korpicu u kojoj se nalazi jelo za blagoslov. Prije se na blagoslov nosila samo obojena jaja, a od prije pedesetak godina i „patišpanja“, te u današnje vrijeme nerijetko šunka pečena u kruhu. U današnje vrijeme riječ patišpanja je „out“ i dobila je „moderno“ ime „kuglof“. Košarice, odnosno „korpice“ kako su ih nazivali naši stariji, bile su prekrivene bijelim vezenim krpicama. Tek na početku blagoslova otkrivao bi se njihov sadržaj.

Sa blagoslovom jela završava subotnje bdijenje, a svršetak svakako mora biti prije zore.

U našem narodu je ovaj dan još nazivan i Bijela subota što je povezano i sa crkvenom tradicijom. Na taj dan kod svih svećenika liturgijska odjeća je bijela. Ovime se hoće reći da Uskrsu prethodi potpuna čistoća srca, misli i djela. U davnoj prošlosti bjelina je bila boja starosti, kraja, smrti i žalovanja. Crvenilo je bilo znak mladosti i života. Iz tog razloga na bijeloj uskrsnoj zastavi koju Isus uzdiže po izlasku iz groba oslikan je crveni križ kao znak života. U našem narodu običaj je bio da se na taj dan jedu samo mlijeko i mliječni proizvodi.

Na taj dan bilo je potrebno pripremiti jelo za sutrašnji blagdan i obojati uskršnja jaja. Jaja bi se obično bojala kuhanjem u goljupini od kapule, a u novije vrijeme i raznim umjetnim bojama i kupovnim sličicama. Jaje se oduvijek smatralo zametkom novog života. Rimljani su imali običaj reći „ab ovo“ od jajeta ili u slobodnom prijevodu „sve počinje od jajeta“. Dakle tradiciju ukrašavanja uskršnjih jaja simbolično bi smo mogli povezati sa početkom novoga života što ga je Isus svojim životom, mučeničkom smrću i uskrsnućem omogućio.

Željan Šimunović/Grude.com