Živimo u svijetu koji je Kissinger u velikoj mjeri formirao

China Daily u četvrtak objavljuje da su vojske SAD-a i Kine počele redovitu komunikaciju, stvarajući idealnu kulisu ispraćaju Henryja Kissingera koji je umro nekoliko sati ranije u 100. godini. Simbolično je zaključio stoljeće koje je u velikoj mjeri oblikovao diplomatskim djelovanjem.

"Da smo zaustavili Zapadni Pakistan, samo bismo izgubili utjecaj u toj zemlji", branio je Kissinger odluku da ne reagiraju na sukob u tadašnjem Istočnom Pakistanu koji se kanio odcijepiti 1971. godine da bi poslije postao Bangladeš. Nakon toga je priznao da je Pakistan bio ključna točka približavanja Narodnoj Republici Kini te da se "tragedija koja se odvijala u Istočnom Pakistanu poklopila i zakomplicirala našu komunikaciju oko datuma i rasporeda mog nadolazećeg tajnog putovanja u Beijing/Peking". U sukobu je poginulo nekoliko stotina tisuća ljudi, procjene se kreću između 300.000 i 500.000.

Obrazac je to koji definira Kissingerovo djelovanje, klasična Realpolitik, pragmatizam do srži, pretpostavljanje vlastitih interesa nesreći drugih. Kad kažem vlastitih, mislim na američke, ali i na Kissingerove osobne jer je bio uvjeren da je sve što čini idealno. Pogreške je rijetko priznavao, bolje reći smatrao je da ih puk ne razumije. Profesor neupitno golema znanja u politici, uvjeren da je proniknuo u suštinu međunarodnih odnosa, bio je bijesan kad bi njegove odluke itko doveo u pitanje. Engleski je cijeli život govorio s blagim njemačkim akcentom. Kad su njegova brata Waltera pitali kako to da on, za razliku od Henryja, više nema akcent, odgovorio je: "Ja katkad i slušam". Predsjednik Gerald Ford poslije je pričao da je Kissingera duboko pogađala svaka medijska kritika nakon koje bi nudio ostavku. "Henry, budućnost nacije u tvojim je rukama i ne možeš nas sada ostaviti", govorio bi mu Ford doslovno ga držeći za ruku. Uvijek je djelovalo.

Silno se htio dokopati administracije

Kissinger se rodio u Bavarskoj. U mladosti je bio nogometaš i tadašnje su novine pisale da je imao potencijal. Kao što je loše kad se liječnici upuste u politiku, tako je moguće da i nogomet, kao ranija karijera, loše utječe na buduće političare: taj je sport bio strast mađarskog premijera Viktora Orbána i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Obitelj je shvatila da im se u Njemačkoj ne piše dobro pod nacističkim režimom te su otišli u Sjedinjene Države, ali Henry se ubrzo vratio kao američki vojnik, uključen u obavještajnu službu zbog poznavanja jezika.

Poslije rata doktorirao je na Harvardu, pokazujući svu širinu neupitnog intelekta. Jednako tako je neupitna bila i ambicija, silno se želio dokopati administracije, smatrao je da će tako moći provesti svoje ideje uređenja svijeta. Čitanje njegovih djela pokazuje da je bio fasciniran Bečkim kongresom 1815. godine te "koncertom sila" koji je Europi donio više od 30 godina mira.

Vezao se uz Nelsona Rockefellera u njegovim pokušajima da osvoji predsjedničku nominaciju Republikanske stranke, ali se kladio na pogrešnog. Kad je u kampanji 1968. godine shvatio da će Richard Nixon ići na predsjedničke izbore, poslao je poruke njegovu taboru da mu je "spreman pomoći", iako je prije govorio da je on "najopasniji tip" u kampanji. Realno gledano, Kissinger je imao pravo. Poslije je govorio da je Nixon bio pijani luđak (tada je formirana "doktrina luđaka" koja je ciljala uvjeriti SSSR da je američki predsjednik iracionalan, a ima prst na nuklearnom obaraču), što je bilo točno, ali Kissinger je to primarno koristio kako bi jačao svijest o vlastitoj ulozi u toj administraciji. U nedavno objavljenoj knjizi "Leadership" među šest osoba koje su pokazale važne odlike vodstva - Konrad Adenauer, Charles de Gaulle, Margaret Thatcher, bivši egipatski predsjednik Anwar Sadat, Lee Kuan Yew, otac današnjeg Singapura - naveo je i Nixona. Nije mogao sebe pa se projicirao kroz lik šefa.

Kissinger i Nixon privukli su se nekim čudnim kozmičkim silama pa je profesor konačno došao do vlasti, postao je predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a poslije i državni tajnik. Prekid rata u Vijetnamu bio mu je jedan od prioriteta, a kasniji će dokumenti pokazati da je prije dolaska u administraciju Nixonovoj kampanji skrenuo pozornost na pokušaje predsjednika Lyndona Johnsona da zaustavi rat neposredno prije izbora. Kissinger će zbog sklapanja mira s Vijetnamom dobiti Nobelovu nagradu za mir.

Dokaz bezobzirnosti njegove politike

Vrhunac njegova uređivanja svijeta bilo je otvaranje prema NR Kini, proces koji se može pratiti kao sjajan triler, tajna diplomatska putovanja, susreti, poruke. Kissinger je ispravno zaključio da ideološka trenja Moskve i Beijinga, koji je 1964. godine postao nuklearnom vojnom silom, predstavljaju idealne uvjete da se Narodna Republika pretvori u saveznika i Sovjetski Savez dovede u poziciju slabijeg, što bi ga natjeralo da pristane na ustupke kad je riječ, primjerice, o kontroli nuklearnog naoružanja. Bio je u pravu, Moskva je postala kooperativnija, iako kinesko-američko približavanje nije bilo jedini razlog: SSSR je smatrao da privlačenje afričkih i azijskih zemalja u svoju sferu utjecaja vodi budućoj prevlasti.

Čile je dokaz bezobzirnosti Kissingerove politike. Nakon što je izbornu pobjedu odnio socijalist Salvador Allende, otpečaćeni dokumenti potvrđuju da je tada već državni tajnik rekao da se ne može "Čileancima dopustiti da donose tako važne odluke". Rezultat toga je diktatura Augusta Pinocheta koju je Washington podržao jer je Kissinger smatrao da Latinska Amerika mora slijediti smjer američke politike. Mrtvi, mučeni, nestali, sve je to dopušteno u korist višeg cilja - sprečavanja širenja sovjetskog utjecaja. Predsjednik Ford se glasno i javno pitao ne bi li bilo bolje da je prihvatio neku od Kissingerovih ponuđenih ostavki. Nixon nije imao takvih dvojbi.

Kissingeru nije lako pao odlazak s vlasti, tih je godina bio stvarna zvijezda, Playboyeve "zečice" su ga 1972. godine proglasile "čovjekom s kojim bih najradije izašla", a on je izlazio sa Shirley MacLaine, Candice Bergen i Liv Ullmann. "Moć je najveći afrodizijak", njegova je rečenica. Formirao je konzultantsku kuću, ali nije otkrivao klijente, pisao je knjige. Obostrana je naklonost bila više nego očita u susretima s britanskom premijerkom Thatcher dok ga administracija Ronalda Reagana nije pretjerano voljela.

Kissingerovim odlaskom lišeni smo briljantnog uma koji je o diplomaciji i međunarodnim odnosima možda znao i najviše na svijetu. Prije pet godina u časopisu The Atlantic napisao je tekst o prijetnji umjetne inteligencije u kojem precizno definira opasnosti koje ta tehnologija donosi u procesu donošenja odsudnih odluka, piše Željko Trkanjec za Jutarnji list.

Štogod mislili o njegovim politikama, prije svega moralnosti niza odluka, moramo biti svjesni da živimo u svijetu koji je Kissinger u velikoj mjeri formirao stvarajući uvjete povratka NR Kine na međunarodnu scenu te reduciranja SSSR-a samo na razinu nuklearne sile. Svijetu koji se redefinira pod utjecajem brojnih silnica, ali bi se Kissinger i u njemu snašao.