Blagdan Krista Kralja posljednja je nedjelja liturgijske godine! Dočekajmo i vrijeme Došašća u radosti, nadi i molitvi

Svetkovina Krista Kralja posljednja je nedjelja liturgijske godine. Slavi se posljednjih dana mjeseca studenoga i proslavlja Kristovo Kraljevstvo: Krista kao Gospodara vremena i povijesti, početaka i kraja cijeloga svijeta i svih stvorenja. Liturgijska boja je bijela. Osim katolika, ovaj blagdan slave i anglikanci i neke protestantske zajednice.

Blagdan je namijenjen objavi na upečatljiv i učinkovit način Kristove kraljevske vlasti nad pojedincima, obiteljima, društvom, vladama i narodima.

Svetkovinom Krista Kralja zaključuje se liturgijska godina, a time se želi naglasiti da Krist Otkupitelj jest Gospodar povijesti i vremena te da svi ljudi i sva stvorenja pronalaze u Kristu svoj smisao.

Nastanak svetkovine

Svetkovinu je uveo papa Pio XI. enciklikom Quas primas 11. prosinca 1925. godine, na kraju velikog jubileja koji se slavio iste godine. Taj jubilej je malo poznat, i možda pomalo zaboravljen. Kada je izabran za rimskog prvosvećenika 1922. godine, Pio XI. osudio je izričito »katolički« liberalizam u svojoj enciklici Ubi arcano Dei. Shvatio je, međutim, da osuda u jednoj enciklici ne bi vrijedila mnogo, budući da kršćanski narod nije čitao papinske poruke. Papa je tada odlučio da bi najbolji način da osvijesti i poduči narod bio preko liturgije.

Na tragu te ideje nastala ja enciklika „Quas primas” u kojoj je prikazao da Kristovo Kraljevstvo nužno uključuje dužnost katolicima težiti koliko mogu, prema mogućnostima, idealu katoličke Države: „Dužnost bi katolika trudom i djelima bila ubrzati i požuriti povratak društvenom Kristovom Kraljevstvu.” Navijestio je tada uvođenje svetkovine Krista Kralja, objašnjavajući time nakanu doskočiti „potrebama našega vremena i izliječiti pošast, od koje je zaraženo. Pod zarazom razumijevamo tako zvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige”.

„Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta”

„Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta“, rekao je Isus Krist vladaru ovog svijeta Pilatu, namjesniku najmoćnijeg carstva na svijetu toga vremena, slavnog Rimskog Carstva.

Današnje vrijeme umnogome slično je onom vremenu: zavladao je strah, neizvjesnost pred budućnošću, tjeskoba, nemir i čudan muk.

Nakon Kristove smrti, politički događaji u Izraelu su se zakomplicirali i došlo je do velikih pobuna,ratova i tragedija. Jeruzalem je srušen svega 40 godina nakon smrti na Križu, a Židovi raseljeni diljem svijeta iz svoje domovine. I Rimsko carstvo je od svog zenita počelo propadati: dekadencija, korupcija i elitizam načeli su slavno carstvo koje je kolaps doživjelo kroz vrijeme koje je uslijedilo, a definitivnu propast kroz prodore i navale barbarskih naroda sa sjevera.

Istovremeno, apostoli i njihovi nasljednici su širili drugo Kraljevstvo – to je bilo kraljevstvo Isusa Krista, kralja.

Ono je opstalo do današnjih dana, jedino od svih.

Borba protiv zala svog vremena

Kada su se velike ideologije komunizam, nacizam i fašizam počele valjati svijetom, papa Pio XI. smatrao je da je priznavanje Kristovog kraljevstva najučinkovitije sredstvo za borbu protiv zala svog vremena. Nije to bilo davno, 1925. godine papa je proglasio svetkovinu Krista Kralja. Bilo je to dok je u Rusiji (SSSR-u) opaki i bezbožni komunizam provodio do tada neviđeni teror u povijesti svijeta, ubijanje i otimačinu. Bezbožni zločinci ubili su 40.000 svećenika, gotovo sve episkope (biskupe), porušili Kristove crkve, Staljin je nešto kasnije zabranio (grko)katoličku Crkvu u Ukrajini i milijuni vjernika ostali su sami. Imali su mise po šumama, u zoru, u tajnosti, da ne bi završili u zatvorima.

Istovremeno, u Italiji se ulicama valjao fašizam, a Njemačka je bila puna komunističkih revolucija koje su htjele dovesti diktaturu komunizma na vlast (to im je privremeno i uspjelo u nekim velikim gradovima). Na ulicama Njemačke događali su se krvavi sukobi „smeđih“ i „crvenih“. Malo kasnije, na izborima 1933. godine, u Njemačkoj je na vlast došao Hitler, a vrlo brzo uslijedio je strašan svjetski rat.

Papa Pio XI. bio je prorok.

Svetkovina Krista Kralja, uvedena između dva svjetska rata, bila je jasna – jedino pravo kraljevstvo je ono Isusa Krista.

Sva carstva, od Rimskog do Lenjinovog su prošla, ali Krist ostaje kralj i njegovo carstvo ne prolazi.

To je Radosna Vijest!

Dočekajmo i vrijeme Došašća u radosti, nadi i molitvi

Krist Gospodin i danas, kao i nekad, riječju i djelom objavljuje svoje Božanstvo i svoje Kraljevstvo nad svime. Jedino Krist kaže za sebe da je Kruh života i Svjetlo svijeta. Jedino On za sebe može reći da je Istina, Uskrsnuće i Život. U 10. poglavlju Evanđelja po Ivanu Isus za sebe kaže: „ Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se”. Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje Gospodin za sebe kaže da je vrata. Slikoviti govor o ovčjem toru daje glavni smisao ovoj izjavi „ja sam vrata”. Jer samo vrata vode u tor, a kroz njih trebaju proći i pastiri i ovce.

Prema tome, samo Isusova žrtva na križu otvara vrata neba – pravog i vječnog Kraljevstva.

Zato budimo radosni danas, dočekajmo i vrijeme Došašća u radosti, nadi i molitvi. Ne dozvolimo u srcu da nam prolazna kraljevstva ovoga svijeta, njihovi vladari i bezbožne elite uzmu vjeru, radost i mir iz naših života.

Sve to će proći, a ostat će Kristovo Kraljevstvo!

Radost i nada