Na današnji dan rođen je skromni velikan iz Gruda, Antun Branko Šimić

Jedan od najvećih pjesnika Hercegovine i hrvatske književnosti uopće, čovjek koji je u svojem kratkom životu ispisao stihove koji će ga učiniti vječnim, Antun Branko Šimić, rođen je u Drinovcima na današnji dan prije 125 godina, 18. studenog 1898.


Šimić, koji je u stihovima bio ispred svojeg vremena, napisao je neke od najboljih stihova na ovim prostorima i, prerano ugašen, smrću koja će biti nešto sasvim ljudsko, umro je u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.


Skroman i boležljiv, Šimić je najzaslužniji za moderan stih u hrvatskoj poeziji te za iskorak hrvatskog pjesništva na europsku scenu.


Svoju prvu pjesmu, ''Zimsku pjesmu'', objavio je već kao petnaestogodišnjak, u književnom časopisu Luč u Vinkovcima 1913. godine. Dvije godine poslije, seli se u Zagreb u kojem će, baveći se književnošću i pisanjem, ostati do kraja života. Na pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića značajan je utjecaj Antuna Gustava Matoša.


Njegova poezija intenzivira doživljaj svijeta izrazito škrtim i zgusnutim stihom. Melankolični, otmjeni i dekadentni štimung, krajolici izdvojeni iz svakodnevnice, prigušene boje i fine nijanse, milozvučna i gotovo svečana akustika – sve su to elementi upisani u Šimićevo pjesništvo. Njegov je pjesnički opus predstavljen kao svojevrstan bijeg i otklon od banalnosti svakodnevnog života, čisti larpurlartizam, u kojem je umjetnost svrha samoj sebi.

Velik dio Šimićeva opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman ''Dvostruko lice''. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 1960. godine.

Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb.

Umro je u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.