Grubešići nisu dočekali svog Ivana, Slavkova i oca Jure, Stanka i Bože te muža Zorke, rođene Sesar. Stradao je na Križnom putu u Bleiburgu i izgubio mu se svaki trag.
Kočerin u Gradu Širokom Brijegu prošlog je vikenda bio mjesto neobičnih susreta, oživljavanja uspomena, povratka korijenima, dolaska Monike Grubešić iz daleke Argentine, koja je odlučila upoznati rodbinu svog oca Slavka koji je 50-ih godina prošlog stoljeća otišao u Argentinu.
Križni put
Ante Kolobarić iz Gruda javio je Večernjakovoj ekipi za ovu nevjerojatnu priču, a upravo on je poznat po spajanju Hrvata iz dalekih zemalja, osobito iz Argentine, s matičnim domovinama - BiH i Hrvatskom. Priča, koju su ovih dana upijali čitatelji tiskanog izdanja Večernjeg lista BiH, počinje upravo u Hercegovini, u kojoj se Slavko rodio 1935. godine.
U tim vremenima radilo se od jutra do sutra i strepilo za svoje najbliže. Tako i Grubešići nisu dočekali svog Ivana, Slavkova i oca Jure, Stanka i Bože te muža Zorke, rođene Sesar. Stradao je na Križnom putu u Bleiburgu i izgubio mu se svaki trag. Život je jedva sačuvao i Božo. Kući je došao s 30 kilograma, a da nije bilo požrtvovne majke tih 40-ih godina, pitanje je bi li uopće preživio jer su od njega ostali samo kost i koža. Sve je to Moniki pričao njezin otac Slavko. Iako dječak, rano se počeo brinuti o svojim najmilijima čuvajući ovce na Garištu. Međutim, krvnici onog vremena nisu im dali mira. Znali su kako je skončao Ivan, kako se izvukao Božo i u tom komunističkom režimu Grubešići su se 50-ih godina našli na vjetrometini - ostati i riskirati glavu koju je tražio zločinački kadar ili otići van i dosanjati san o slobodnim hrvatskim područjima, pomažući izvana. I odlučili su se tada na put u Italiju. Tamo je stasiti Slavko brzo primijećen te je angažiran kao maneken i model. Uz sve to, kako su morali pobjeći od ovdašnjih vlasti, majka Zorka i braća Jure i Stanko su se izgubili, dok je Božo odlučio put Hercegovine, živjeti svoj na svom, pa što Bog dadne, a sačuvao ga je u najtežim vremenima.
Slavko je pak i dalje bio u Italiji, a svojoj obitelji više nije mogao ući u trag. Ali tištilo ga je to, pa i taj život modela i manekena koji ga, unatoč dobroj zaradi u onim vremenima, i nije previše privlačio. Odlučio je promijeniti život iz temelja, osjetio je poziv za promjenom svog života. Odlazi u samostan s namjerom da postane svećenik. A kako su Gospodnji putovi čudni, On ga, izgleda, nije vidio u svećeničkoj odori, već ga je poslao na novu misiju, u Argentinu, gdje neće živjeti nekim neobičnim stilom, već postati čovjek sa stilom u smislu uspješnog poduzetnika i ostvarenog obiteljskog čovjeka, uvijek spremnog priskočiti u pomoć.
U obećanoj zemlji za Hrvate onog vremena počinje vrijedno raditi, ali i tragati za obitelji jer je čuo da bi braća i majka mogli biti tu. I to se dogodilo. Radosti nije bilo kraja kada se njih četvero susrelo. Slavko je bio iznimno nadaren, obavljao je razne poslove, a onda postaje i direktor jedne banke u Argentini. Financije je, kao i mnogi Hercegovci u svim vremenima, imao u malom prstu. Oženio je prelijepu Španjolku, a novca je, zahvaljujući napornom radu, bilo sve više. Ali, kako to obično biva, brojne obveze promijene prioritete i Slavko za života, nažalost, rodnu kuću više nikad nije vidio, ali redovito se javljao bratu Boži. Kolika je samo radost zavladala 1986. godine kad je u obiteljsku kuću u Kočerinu uvedena telefonska linija pa je Božo odmah nazvao Argentinu da se pohvali bratu.
Knjiga o Kočerinu
S ponosom je Slavko dočekao demokratske promjene i slobodu za Hrvate u dvjema domovinama, a preminuo je 2017. godine. Njegova je kći Monika za vikend posjetila i crkvu u Kočerinu, pomolila se na grobu svog strica Bože koji je preminuo 1998. godine, bila u župnom uredu kod fra Marija Knezovića, gdje je na dar dobila i knjigu o župi Kočerin, obišla rodbinu Grubešić, svog rođaka Jozu, kod čije je obitelji i boravila. Tu je kušala ukusne hercegovačke specijalitete i uvjerila se koliko je lijepo u ovim krajevima. Rođak joj je ponudio i parcelu za izgradnju vikendice kako bi osjećala još veću privrženost korijenima, čime je još jednom pokazao onu hercegovačku dušu koja želi pomoći najbližima i zadržati ih u ovom, najljepšem okružju. U Garištu, u napuštenoj kući gdje se Slavko rodio i živio sve do odlaska u Italiju, pustila je Monika i suzu... Emocija ne nedostaje kad se čovjek vrati ondje odakle je sve krenulo, odakle je potekao, premda ne bijaše tu rođen. Sa svojim mužem Claudijom i sinom Exequielom Jeremiasom Francom Grubesicem čuvat će u Argentini uspomenu na svoje pretke, a želja joj se ponovno se vratiti u Hercegovinu, nada se, s hrvatskom putovnicom...
Ante Kolobarić pak, čovjek koji je otkrio ovu priču, nastavlja tako povezivati iseljeništvo s domovinom. Mnogima iz dalekih krajeva pomogao je posljednjih godina pronaći korijene, a kako u mirovini ne miruje, ne sumnjamo da ćemo uskoro čuti i neku novu priču o ljudima kojima je pomogao, koje je povezao s rodbinom...
