Blagdan je svetog Jeronima, bio je i Dalmatinac i Hercegovac, kandidat za Papu...

Prema njemu se nazivaju i mnoge hrvatske crkve, zavodi, škole – kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima diljem svijeta.

Sveti Jeronim podrijetlo vuče upravo s danas hrvatske strane Jadrana. Rođen je 347. godine u Stridonu. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrđavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj…

Sam svetac je vrlo često, svjestan svoje teške naravi, znao reći: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac)!

Prevodio Bibliju

Jeronim je došao u Rim svakako u ranoj mladosti. Tamo je kod velikih učitelja učio govorništvo i tako upoznavao latinsku kulturnu baštinu te klasični latinski jezik. Samo krštenje je primio 366. godine u nešto zrelijoj dobi. Nemiran duh, koje ga je uvelike obilježavao, odveo ga je daleko od velegrada, pa je uskoro pošao u palestinsku pustinju, gdje je živio kao eremit (pustinjak) te učio hebrejski jezik i usavršavao se u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378. godine bio zaređen za svećenika.

Papa Damaz poziva ga 382. natrag u Rim i imenuje svojim osobnim tajnikom te mu povjerava vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao novog prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba jednog takvog prijevoda bila je nadasve velika, jer većina kršćana na Zapadu sve je manje znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni jezik u Crkvi i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige, a i Stari zavjet se čitao i proučavao ne na izvornom hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta. Postojalo je doduše već nekoliko prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila nestručna ili neprikladna za uporabu. Sve svoje izvanredno znanje i volju ulaže sad Jeronim u taj posao.

Poznavao je izvanredno latinski (i to onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je još i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evanđelja na latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah nakon toga s oduševljenjem bacio na prijevod starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s hebrejskog izvornika.

Kandidat za Papu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njoj Isus rodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula. Na prijevodu svih starozavjetnih knjiga provest će punih 15 godina! U Betlehemu je i umro 420. godine.

Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se također mnogi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Tako su vjernici u Tripoliju, nakon što su na misi slušali Jeronimov prijevod Jonine knjige, izašli na ulice i podigli ustanak protiv upotrebe njegovih prijevoda u liturgiji. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novog Jeronimova stila te ga je često kritizirao. Osobito je zazorno bilo što je prijevode starozavjetnih knjiga činio iz izvornog hebrejskog jezika, budući da je do tada Septuaginta također smatrana nadahnutom knjigom (premda je bila samo prijevod!) i svi su prijevodi rađeni na temelju tog predloška. Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao (tzv. dinamička ekvivalenca). Proći će dugo godina dok takav njegov stav neće biti općenito prihvaćen u čitavoj Crkvi (sve do danas).

Njegov prijevod Biblije poznat je pod imenom Vulgata (u prijevodu znači “opća”, “opće poznata” ili pak “u općoj uporabi”), no njegove su prevedene knjige činile samo dio te Vulgate (doduše najveći dio), dok su druge knjige preveli drugi učenjaci. Jeronim se slagao sa židovskim rabinima da knjige koje se nalaze u Septuaginti, ali ne i u hebrejskom izvorniku (Mudrost, Sirah, Tobija, Judita, Baruh te Prva i Druga Makabejcima), ne trebaju biti prihvaćene u kanon biblijskih knjiga. Opet se njegovu stavu suprotstavio Augustin, te je Augustinovo mišljenje prevladalo, pa danas u svim izdanjima Biblije imamo uključene i te knjige.

Jeronim se nije zadržao samo na prijevodima, nego je započeo pisati i komentare biblijskih knjiga, osobito starozavjetnih. U tome je također bio izvanredno uspješan, tako da i mnogi današnji biblijski stručnjaci drže kako su ti komentari još uvijek vrlo aktualni i korisni, te da možda nikada nitko nije prodro u biblijske dubine kao drevni Jeronim. Ipak, i on se redovito držao alegoričkog tumačenja, koje je tada bilo prevladavajuće, ali se zato u prijevodima držao više stvarne i povijesne pozadine u kojoj su te knjige nastale. Osim toga, napisao je zavidan broj knjiga o estetici, redovništvu te teologiji.

Sklon konfliktu

Često je vrlo oštro znao kritizirati svoje oponente. Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog komentatora, Rufina, nakon njegove smrti (u predgovoru svog prijevoda proroka Ezekiela), napisao: “A sad škorpion leži pokopan”. Za heretika Pelagija napisao je pak da je najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom. Ipak se iz njegovih 117 sačuvanih pisama može lako iščitati njegova ljubav prema ljudima, ali isto tako i ljubav prema dobrom argumentu. Osnovao je govorničku školu za djecu u Jeruzalemu, brinuo se oko brojnih izbjeglica koji su pobjegli u Svetu Zemlju nakon provale Vandala u Rim 410., te iskazivao veliku ljubav prema siromašnima i nemoćnima.

Proglašen je svecem i crkvenim ocem, a Tridentinski sabor proglasio ga je i crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba.

Sv. Jeronim umro je 30. rujna 420. godine u Betlehemu, piše dalmacijanews.com