Ljudi se mole po zagovoru Maje Tenšek: Sveta ženo, hrvatska mati, zagovornice naših obitelji, zagovaraj nas

Htjela bih podijeliti ono što me dotaklo nakon smrti Maje, supruge i majke petero djece koja je umrla prije nekoliko mjeseci, na početku korizme. O njoj se već mnogo toga na internetu može vidjeti i poslušati te svatko tko ne zna, lako može saznati njezinu životnu priču. Znamo i da mnogo toga, kada malo ”splasne”, ljudi zaborave.

No nije uvijek tako. Ili možda sa svetošću nije uvijek tako.

Piše: Anja Mihanović/Bitno.net

Dirnulo me kada su me zamolili da saznam rođendane Majine djece jer ih jedna žena želi baš na te dane darivati. Naime, ta je žena, saznavši za Majinu smrt, osjetila takav poticaj jer je upravo Maja za liječenje njezina sina među prvima pomogla kada su bili u velikoj potrebi. Ne znam detalje, ali uistinu sam se pitala kakvu je to velikodušnost majka Maja morala iskazati da netko ima poticaj tako se odužiti njezinoj djeci. No, to je samo jedna od stvari koje su se počele događati nakon Majina odlaska.

Jedna od stvari je i da se nekoliko žena okupilo u mali „molitveni vijenac“ s istim ciljem: u svakodnevnim situacijama, napose obiteljskim, moliti se za zagovor ovoj ženi za koju vjeruju da je kod Gospodina. Iako zašuškano u veo te tiho i polustidljivo, mnoge su priznale da u srcu imaju potrebu izreći: Majo, moli za mene!

Nakon nekog vremena samo u ovoj maloj skupini koja joj se utjecala počela su pristizati svjedočanstva od kojih ovdje navodim samo neke izvatke:

„Iako mi je bilo čudno niti znam što bih molila, ali baš jučer čim mi je ‘palo na pamet’ pomoliti se za njezin zagovor. Osjetila sam takvu snagu Duha Svetog, što mi je bila potvrda da tu ima nešto. Nek bude na razlučivanje.“

„U petak mi je prijateljica izlazila iz rodilišta. Kod kuće ju je čekao dvogodišnji sin. Imao je cijelu noć temperaturu i hroptao. Bila je sva u strahu i mislima kako će se morati odmah izolirati s bebom. Pišući joj da ću postiti u petak za nju, u sebi sam zavapila: ‘Majo, ti najbolje znaš kako je iz rodilišta s malima doma, prati je.’ Stariji više uopće nije imao temperature. Kašalj je nestao pa su i majka i beba pozdravile bracu.“

„Svjedočim kako je Maja svojim zagovorom posredovala kod nas. Najmlađi sin mi je dobio tešku crijevnu virozu te je nakon dva dana stalnog povraćanja dobio i temperaturu koja je rasla do 41°C i nije se lako spuštala. U takvom smo stanju dočekali ponedjeljak, moj dan za molitvu Maji. Utjecala sam se Maji i predavala ga u molitvi. Temperatura mu je tu večer pala i od sljedećeg dana sve je išlo na bolje.“

„Imala sam neku virozu koja nikako nije prolazila: kašalj, temperatura i slabost danima. Kasnije se ispostavilo da jedina od ukućana imam gripu. Moj doktor, zabrinut za moje stanje u trudnoći, poslao me sutradan na zaraznu kako bih bila pod nadzorom. Počela sam moliti Majin zagovor i sutradan sam se probudila bez temperature. Kašalj se smanjivao i svaki dan mi je bilo sve bolje. Vjerujem da me Maja duhovno prati i zazivam njezin zagovor u više životnih situacija.“

„Ja nju osobno nikako nisam poznavala, ali nakon njezine smrti u snu me ‘pozvala’ na svoj sprovod. To nije bilo tim riječima, ali taj san je bio tako upečatljiv da mi nije izlazio iz glave. Velike su bile kušnje da dođem na taj sprovod i u zadnji čas mi je otkazan prijevoz. Iznenada sam saznala da se u jednom drugom autu oslobodilo mjesto. Ono što sam ondje doživjela morala sam doživjeti i Maja je to znala. Doživjela sam jedno veliko iskustvo u kojem mi je kroz ljude na sprovodu Bog opet na put stavio jednu sliku Gospe koja je bila na mom ormariću kada sam bila sasvim mala.“

I mnogi drugi javljaju se i svjedoče slično – da nakon susreta s Majom i njezinom pričom u srcu dobivaju istu želju – biti sveti. Dug je proces i put da bi se nekoga službeno nazivalo svetim i Majka Crkva u tom je području s razlogom oprezna. No, ovdje govorim o onoj svetosti koja se osjeti među ljudima.

I što činiti u takvoj situaciji kada netko nije kanonizirani svetac? Ništa posebno. Ako nije po Božjem, prekrit će ga zaborav, ali ako se radi o svetosti, ne moramo je gurati i požurivati, Bog će se za to pobrinuti i nezaustavljivo proširiti kao požar koji se ne može ugasiti. I ne samo da će se osjetiti i širiti, već će među ljudima i djelovati.

Što se to onda u narodu dogodilo i što se još uvijek događa? Jesmo li mogli među pukom zaustaviti neke povike poput „santo subito“ u danima nakon njezine smrti? U svakom slučaju vrlo mi je zanimljivo da u ovom trenutku naša zemlja i narod dobivaju ovu majku kao uzdignut lik. Odvija se to u trenutku kada je u našem narodu obitelj napadnuta, kada je brak sve češće izvrgnut, kada se u glavnom gradu Hrvatske vidno radi protiv obitelji i gdje djeca i žrtva teško pronalaze svoje mjesto.

Ne mogu se oteti dojmu kolike se sličnosti uočavaju između Talijanke Chiare Corbelle Petrillo (1984.–2012.) i majke Maje. Je li Hrvatska u Maji dobila ono što je Italija dobila u Chiari? Možda je lik ove žene trebao Hrvatskoj, možda (i samo možda) ju je Bog uzdignuo da, poput mjedene zmije u pustinji koju se trebalo pogledati da se bude spašen, tako će možda i onaj tko čuje njezinu priču spoznati za koga i za što se isplati živjeti i umirati (Br 21,9).

A što će nam sveti ljudi poput ovih? Priznajmo da nam se, kada promatramo svetog Franju i njemu slične svetce, nekad sve čini kao iluzija ili nešto nestvarno, i to prije svega jer su mnogi od njih od nas udaljeni više stoljeća ili čak tisućljeća.

Trebamo suvremenike. Suvremenike koji govore živimo li za malo života, trudimo li se silno biti zdravi, živimo li da imamo dobru obitelj, dobar posao, svoju djecu ili postoji i još nešto više? Sveta Terezija Avilska kazala je da bi dala tisuću života za Boga. Važno je gdje ćemo biti u onostranom, na kojem ćemo biti mjestu (u nebu), važno je kako i za što živimo.

Znamo li umirati? Je li naša vjera kadra doseći ove granice? Čemu je i komu ova žena znak, možda će naraštaji svjedočiti. Do tada u mnogim uzdasima, ovo ime očito nije zaboravljeno, već se tiho kroz šapate stalno čuje: „Majo, moli za nas“.

Vrijeme laika u povijesti Crkve došlo je u možda najjačoj snazi do sada. No, tko će povjerovati ako Bog među nama ne podiže svetce, nekoga tko je kraj tebe jeo i pio i blizu tebe živio? Bog to čini da nam pokaže da je i nama danas moguće biti svet.

Svakako, svetcem se ne rađa, svetcem se postaje. Moći nositi bolove i nositi se s mogućnošću da ćeš umrijeti zapravo je sveto i sveti su oni kojima su noge na zemlji, a pogled prema Nebu. Majin život ne možemo ocjenjivati samo prema završetku njezina života; cijeli njezin život doima se da je bio priprema za ovakav kraj.

No kako govoriti o kraju kada i dan danas svetost ove žene živi u mnogim srcima. „Ali, ovo nije kraj“, upravo su i Majine riječi u trenutcima umiranja.

Kad sam samo jedan dan razmišljala o ovoj ženi, živjela sam taj dan malo bolje, s malo više vjere u Božju providnost. Tako kada sam nedavno izgubila bankovnu karticu pronašao ju je baš čovjek čija majka radi baš u banci čiji sam klijent i baš na odjelu za izgubljene kartice. Drugi dan koji sam tako nedavno proživjela, doživjela sam nezgodu slomivši skoro nožni palac, ali sam umjesto očaja, jer sam uz to bila i sama s djecom, baš kod liječnika koji me zaprimio dobila odgovore na neka životna pitanja za kojima sam u dubini čeznula.

A to je ono što Bog želi: da osluhnemo i učinimo Božju volju, samo taj dan. Bog nam najčešće ne govori odgovore za naš život za pet ili šest dana unaprijed, on govori danas i traži tebe danas.

Pretpostavljam da ni Maja ni Chiara nikad vjerojatno ne bi rekle da će moći umrijeti radosno i na glasu svetosti; njihova smrt produkt je mnogo malih svakodnevnih „Da“ te je i posljednji dan njezina života vjerojatno samo produkt još jednog „Da“ tog dana.

I za kraj, završila bih s razmišljanjima s kojima sam se susrela i u knjizi o spomenutoj Chiari („Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti“).

Što, u našem slučaju, Maja uistinu predstavlja? Ona zapravo ukazuje na Boga i to je ono što nas intrigira i “zapeče”. Sve dobro u njoj djela su Božja. Zašto je privukla toliko pozornosti? Ne zato što je bila aktivna u nekoliko udruga, inicijativa, projekata, i sl., već način na koji je umrla – to ono je što provocira. Iako njena priča sliči drami žene koja umire i ostavlja supruga i djecu i možda je slična stotinama drugih takvih primjera, ono što je ovdje drugačije je da je umrla u radosti i time postala svjetlo drugima. Iako se nećkamo, plašimo ili nešto treće, ova činjenica ne ostavlja nas ravnodušnima. Ona nije doživjela ozdravljenje, ne, dogodilo se nešto možda još veće: Božje čudo u smrti dočekanoj kao da nije kraj. Kada umiremo sveto, nadvladavamo i samu smrt. Ta smrt koja uznemiruje naš život, samo su Vrata. I to je ona ljepota koja će spasiti svijet, kako reče Dostojevski.

Tu ljepotu zasad samo naslućujemo. Kršćanstvo, uistinu, sa smrću ne završava, već tek počinje.

Sveta ženo, hrvatska mati, zagovornice naših obitelji, zagovaraj nas!