Maja Tenšek, 40-godišnja majka petero djece, preminula je nakon kratke i teške bolesti, a komentari i objave nakon njene smrti potvrđuju da se radilo o ženi koja je bila primjer svetosti u današnje vrijeme. Bila je rodom iz Viteza, iz srednje Bosne.
Gledano samo tjelesnim očima Maja je imala nepunih 40 godina, živjela je u sakramentalnom bračnom zajedništvu nešto manje od 13 godina sa suprugom Vlatkom, majka petero djece i dvoje malenih na Nebu, kći i sestra rođena i odrasla u srcu Bosne.
I sama je kao dijete osjetila teret života bez oca koji je nastradao u vihoru rata. No možda ju je upravo taj temelj života u kršćanskoj vjeri i sebedarnoj ljubavi majke i oca kojemu je svjedočila kao dijete nadahnjivao da se i sama formira u osobu koja vjeruje i živi srčano, radikalno i zaljubljeno. Zaljubljeno u Krista, Crkvu i obitelj. Ne u ispraznoj osjećajnosti nego u angažmanu gdje god bi vidjela potrebu Crkve i ljudi.
Od aktivne predsjednice Frame u rodnom Vitezu, kao sudionica, a potom moderatorica te potpredsjednica Udruge Obiteljsko obogaćivanje, kao jedna od osnivačica i urednica portala Žena vrsna, u odboru udruge Obitelj 3+, začecima osnutka Rino škola (Lotrščak i Ružičnjak), u obiteljskoj molitvenoj zajednici, kao podupirateljica brojnih zajednica i pokreta, donatorica potrebitih… Uz to ne libeći se i u medijima sa suprugom dati svjedočanstvo života u vjeri ukazujući tako ne na svoju savršenost nego na preobraženi život nesavršenog čovjeka koji živi s Gospodinom koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube (Rim 8, 28). U svim tim aktivnostima nikad nije upućivala na sebe osim kao svjedoka Ljubavi Božje. Najveće Majino bogatstvo baštinili smo, uz obitelj, upravo mi koji smo je osobno poznavali svjedočeći prije svega njezinu uvijek prisutnom srdačnom širokom osmijehu.
Svemu što je voljela i u što je vjerovala i nesvjesna toga privlačila je druge (bilo da je to dijeta po sv. Hildegardi, nabavljanje pirova brašna, naručivanje rukotvorenih blagdanskih ukrasa, lijepih haljina na sniženju i sl. do toga s kime ići na hodošašće, gdje na duhovnu obnovu, u koji samostan na ljetovanje…) I sve je radila potpuno predano – zaljubljeno. Bila je tako svakodnevna, tako normalna, tako bliska i suosjećajna. Nikada nametljiva ili osuđujuća. Istovremeno je zračila i privlačila. I ono žensko povjerljivo dijeljenja izazova obiteljskog života bilo je s Majom više od ženske kave – na kraju uvijek s nadom i ohrabrenjem.
I onda prije nešto više od dvije godine Maja je dobila prve simptome. Zbog neobičnih tegoba strahovala je da nije dobila karcinom. U povjerenju i predanju prihvatila je kroz kratko vrijeme i tu mogućnost. Onda je uskoro došla i dijagnoza rijetke autoimune bolesti, sistemske skleroze. Uz to kod nje u brzoprogresivnom obliku. Maja je uvijek bila posebna, sada i po ovoj dijagnozi. Vjerujem da ju je Bog prepoznao kao vjernu ljubljenu kći i učenicu u školi Evanđelja i tada odlučio privući je sebi na križ i ubrojiti među izabrane s kojima dijeli povlasticu suotkupljenja. Vjerujem da ju je baš izabrao je jer znala ljubiti do kraja i vjerovala raspetoj Ljubavi. Ona je i tada rekla svoj fiat.
Prepoznala je da najviša vrijednost nije zdravlje već spas duše i u tom je povjerenju rasla. Istovremeno na svom križnom putu ne bivajući lišena i Isusova vapaja s križa: Ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež! (Mt 26, 39)
No uvijek na koncu prihvaćajući volju Božju da nastavi nositi svoj križ. Nije ga ona samo podnosila nego ga je doista nosila. I tako je Božje djelo u njoj dolazilo sve više do izražaja jer je uvijek, ali uvijek sve nosila u blagosti i sa istim širokim osmijehom, šaleći se na račun svog promijenjenog izgleda i tješeći one koji bi se sažalili nad njom.
Nije se samosažalijevala. U sve većoj fizičkoj ograničenosti radila je u kući do kraja što god je mogla istovremeno tražeći i prihvaćajući u poniznosti pomoć u osobnoj skrbi. Sjećam se njezina komentara kako djecu uči samostalnosti, da si pomažu, da sade, mijese tijesto, a pritom hvaleći ih i objašnjavajući im da rade zato što to mogu, a ne zato što mama ne može. Tom mirisu svetosti svi smo oko nje sve više svjedočili, a kad bi joj se u tom smislu pripomenulo, s podsmijehom bi u šali odgovorila kako li je daleko ona od toga.
Medicina joj nije pomogla i prestala je s razlogom u njoj tražiti spas i olakšanje. Rađe je prihvatila bolest nositi proaktivno vodeći se time što ona može napraviti promjenom prehrane i životnih navika, makar to bili vrlo zahtjevni režimi. Otrčala je Maja svoju životnu trku te je sa sv. Pavlom mogla klicati: Dobar sam boj bila, trku završila, vjeru sačuvala. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti. (usp. 2 Tim 4, 6 – 9)
Početkom ovogodišnje korizme Maja je započela posljednju postaju kada je iznemoglo tijelo počelo gubiti životne snage. No njezin duh nikad nije klonuo. Dok bližnji oko nje nisu mogli susprezati suze, ona ih je u miru samo sve blagoslivljala, milovala i slavila Boga uz posljednje riječi: OVO NIJE KRAJ. BOG VAS LJUBI TAKVI KAKVI JESTE. Napunivši kao mudra djevica svoju svjetiljku do vrha uljem vjere i djelotvorne ljubavi Maja se okrjepljena sakramentima preselila Ocu.
Mnoge je dotakla za života, a sada se čini da to radi još i više. U njoj se doista ispunja ona Isusova: Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji. Zaista, zaista kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 20, 23 – 28). Obilate plodove već osjećaju njezini bližnji i nemaju straha za dane pred njima, vodeći se istom vjerom u kojoj je Maja znala reći: Dan po dan. Ne brini, Bog će providjeti. Istu tu vatru ljubavi osjećaju i brojni koji su samo čuli za nju i potreseni primjerom žele znati više.
Posljednje dane riječ koja je Maju nosila bila je: Ne, umrijeti neću nego živjeti i kazivat ću djela Gospodnja (Ps 118). Stoga zahvalni za Majin život i nadahnuti njime usuđujemo se govoriti: Majo, moli za nas! - piše Narod.hr.
