Etnolozi su rekli svoje: brašno je kod seljaka tretirano kao svetinja. Sve što se proizvodi od njega, prvenstveno kruh i kolači koji se pripremaju za velike blagdane, imalo je isti status.
Prostori za brašno su s pažnjom čišćeni i održavani, posuđe u kojima se drži stajalo je na počasnim mjestima, a prosipanje ili neko drugo oštećenje smatralo se predznakom velike nesreće.
Bogatstvo poljoprivredne obitelji od starine se mjeri prema količini brašna. Poznat je običaj da, ako kruh padne na pod, onaj tko je ispustio dragocjeni zalogaj, ima da ga podigne, puhne, poljubi - i nastavi jesti. Kruh se nije bacao u poljoprivrednim domaćinstvima, što bi preostalo, drobilo se u varivo, pravila se pita, sušilo u pećnici, mljelo u mrvice i ni mrvica nije smjela propasti. Od brašna su žene pravile kore za pitu, razne rezance, flekice, taranu, trgance, kidance, krafne i čitav popis slatkih i slanih obroka.
Brašno je ulazilo u sastav doslovno svih jela na stolu, od juhe gdje se na masnoći proprži manja količina prije nego što se doda voda, povrće i začini, preko variva, koja su zgušnjavana brašnom, do slatkiša na kraju ručka. Liječnici još nisu predlagali ljudima da smanje količinu brašna, naročito bijelog, u prehrani, za gluten se još nije znalo, a osoba koja ne želi jesti tjesteninu "zbog vitke linije" ili "radi zdravlja" bila bi smatrana čudakom, ako ne i nešto gore.
Za liječenje kožnih bolesti
Uz ovoliko poštovanje, uz stalnu i svakodnevnu upotrebu ove namirnice, razumljivo je da su ga preci današnjih poljoprivrednika smatrali ljekovitim. Protiv gladi, ono je zaista odličan lijek - ali nekadašnji seljaci su najozbiljnije pokušavali liječiti kožne bolesti pa i ozbiljne ozljede i rane oblogom od meda i brašna ili samo od starog kruha, s vrlo raznolikim ishodom, ovisno od otpornosti ozlijeđenog.
Zbog svoje važnosti je ušlo u brojne izreke i poslovice, posebice dobro sačuvane u selima.
"Zlo je brašno u kuću unio", kaže se za čovjeka koji se bogati nezakonitim radnjama.
"Od tog brašna kruha nema", govori se za uzaludan ili sumnjiv posao, a tu je i poznati izraz "što se smiješ k'o lud na brašno", s objašnjenjem: kad se netko smije bez vidljivog razloga ili u potpuno neprimjerenoj situaciji.
Domaći pisci se žale (ili hvale, tko će znati) da su im strane kolege pisale kako ovaj izraz nikako ne mogu prevesti. A to je zanimljivo, ta navodna neprevodivost, s obzirom da sličan izraz s istovjetnim značenjem postoji u većini europskih jezika. Vrlo je star, pa je kako izgleda prvobitno značenje zaboravljeno.
Svećenje brašna
U srednjovjekovnoj Europi, od Irske do Urala i od Islanda do Grčke, svi narodi koji su uzgajali žitarice znali su za obred svećenja brašna - od kojeg se poslije pravio kruh namijenjen liječenju najtežih duševnih bolesti. Svećenik bi održao molitvu nad brašnom, vodom, solju i ostalim sastojcima, a žene bi kruh umijesile, ispekle i poslužile bolesnicima. Ako bi se neki od bolesnika, koji su prisustvovali cijelom obredu, počeo smijati - a za njim i svi ostali, jer smijeh je "zarazan", to se smatralo dobrim znakom, da će svi ubrzo i sigurno ozdraviti.
Tada je, kao i puno kasnije, uostalom, tretman duševnih bolesnika u seoskim sredinama (i gradskim, da ne bude zabune) bio izrazito surov, nesretni ljudi po pravilu ne bi dugo poživjeli. U takvim uvjetima, naivan, ali u suštini suosjećajan pokušaj liječenja namirnicom koju svi koriste i svima čini dobro - predstavlja značajan izuzetak. Kad nekom kažemo "što se smiješ k'o lud na brašno" mi mu ustvari želimo da bude vrlo, vrlo zdrav i da se smije glasno i što više, piše Agroklub.com.
