Koje su duhovne dobrobiti posta? Ovaj tekst će vam pomoći to shvatiti

Stara je proročica Ana “postovima i molitvama danju i noću služila Bogu”, jednako tako Pavao i prva kršćanska zajednica. Ovaj je običaj tako čvrsto ukorijenjen u ranokršćanskoj tradiciji da neki prepisivači riječ “post” spontano dodaju “molitvi” i ondje gdje izvorno – vjerojatno – nije stajala. Na prvi bi pogled moglo izgledati da se ranokršćanska praksa posta ne može pozivati na Kristovu riječ i primjer, štoviše, da im upravo proturječi. Jamačno, Krist je na početku svojega javnog djelovanja četrdeset dana i četrdeset noći postio u pustinji, ali mnogi su inače držali da je “izjelica i pijanica” jer se nije bojao jesti s “carinicima i grešnicima”, štoviše, sam je često poticao na to. Stoga se morao suočiti s pitanjem kako to da su Ivanovi učenici i učenici farizeja “često postili i molili”, a njegovi učenici to ne čine.

Post i licemjerje

Jesu li, dakle, Pavao i prva kršćanska zajednica pogrešno shvatili Krista kada naposljetku čine isto što i Ivanovi učenici i učenici farizeja? Nipošto, jer Krist nije odbacivao post, jednako kao ni molitvu. No u oba mu je slučaja bilo važno da svoje učenike sačuva od svake vrste licemjerja i tašta razmetanja vlastitom “pobožnosti”.

I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, namaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi ka­ko postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6,16–18.)

S postom je, dakle, kao i s molitvom: naravno da i Kristovi učenici poste, ali oni to čine jedino zbog Bo­ga, a ne da budu viđeni i hvaljeni. Isto vrijedi i za davanje milostinje, a u konačnici i za sve kreposne vježbe. Oci koji su, kako je poznato, bili veliki isposnici, to su veoma uzimali k srcu. Poglavito na post treba primijeniti riječi da “miomiris vlastitih [asket­skih] napora” treba “zapečatiti šutnjom”.

Kao što pred ljudima skrivaš svoje grijehe, skrivaj pred njima i svoje napore! (Evagrije, Eulog. 14.)

Koliko god su oci bili veliki isposnici, bili su daleko od toga da precjenjuju vrijednost tjelesnih “djela”, a time i posta.

Upitaše starca: “Kako ću pronaći Boga?” On re­če: “Postom, bdjenjem, naporima, milosrđem, a prije svih ovih [vježba] razlučivanjem. Jer, kažem ti, mnogi su svoje tijelo mučili bez razlučivanja i otišli su prazni, ništa ne posjedujući. Naša usta smrde od posta, poznajemo Pisma naizust, recitirali smo čitava Davi­da [to jest psaltir] – a nemamo ono što Bog traži: lju­bav i poniznost.” (Apophthegmata, Nau 222.)

 

No Krist je imao i vrlo konkretan razlog zašto se nije obazirao na ondašnje običaje posta, općenito uobičajene među “pobožnicima Izraela”, oslobađajući od toga i svoje učenike: prisutnost “Zaručnika” (Mt 9,15). U ovomu povlaštenom kratkom vremenu njegove prisutnosti posrijedi je nešto drugo: “Približilo se kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15)

Krist se služio zajedničkim objedovanjem posve ciljano kao sredstvom da svima donese radosnu poru­ku pomirenja i pozove ih na obraćenje: farizejskim poglavarima, utjecajnim carinicima, kao i “grešnicima” svih vrsta. Zajedničko objedovanje kao znak pomirenja: i ovaj su nauk pustinjski oci veoma uzimali k srcu.

Kada te tvoj brat ogorči, uvedi ga u svoju kuću i ne boj se unići k njemu, nego pojedi svoj zalogaj s nji­me. Čineći tako spasit ćeš svoju dušu i u trenutku mo­litve izbjeći ćeš svaku sablazan. (Evagrije, Mon. 15)

Jer općenito vrijedi da “darovi utišavaju srdžbu”, kako je već rekao mudri Salomon (Izr 21,14.)

No pustinjski oci nisu imali stvari koje bi bile prikladne za “darove”. Stoga “mi koji smo siromašni svoju neimašti­nu nadomještajmo pozivanjem za stol”, savjetuje Evagrije. Dakle, “post je korisna i potrebna stvar, ali ovisi o našemu izboru”(Apophthegmata, Kasijan 1)

Drukčije je, međutim, s Božjom zapovijedi ljuba­vi: ona dokida sve ljudske vježbe, i one najkorisnije. Zapovijed gostoprimstva dokida pravila posta, čak i kada bi se moralo šest puta na dan postavljati stol… (Apophthegmata, Kasijan 3)

Jednom su dvojica braće došla nekomu starcu. Ovaj je imao naviku da ne jede svakoga dana. Kada je vidio braću, obradovao se i reče: “Post ima svoju plaću. S druge strane, tko jede zbog ljubavi, ispunja dvije za­povijedi jer napušta vlastitu volju i ispunja zapovijed [ljubavi].” I okrijepi braću. (Apophthegmata, Nau 288)

 

Uvijek imajući na umu ovu zapovijed ljubavi Kristovi učenici i “nakon što im je uzet Zaručnik” ni po čemu nisu zaostajali za učenicima farizeja i Ivanovim učenicima s obzirom na post, iako oni, od sama početka, za razliku od Židova nisu postili ponedjeljkom i četvrtkom nego srijedom i petkom (Didaché VIII,1.). Budući da post istodobno pripada pokorničkim obre­dima, razumije se samo po sebi da su od starine od toga izuzeti oni dani kada se kršćani spominju ponovnoga dolaska Krista “Zaručnika”.

Od subote navečer, predvečerja dana Gospodnje­ ga, do sljedeće večeri, egipatski monasi ne prigibaju koljena, jednako kao i za čitava vremena Pedesetni­ce, i u ovomu se razdoblju ne obdržava ni pravilo posta. (Kasijan, Inst. II,18.)

Duhovni smisao posta

Ako, dakle, post kao i sve tjelesne “strogosti” ove vrste ima samo relativnu vrijednost, koji mu je onda smisao? Prvi razlog navodi već psalmist: post “po­nižava dušu” (Ps 34,13), naime za razliku od jedenja koje dušu uzdiže sve do otpada od Boga (Usp. Pnz 8,12ss; 32,13 i passim). Jer tjelesni post na osjetilan način podsjeća čovjeka “da ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta”, a Bogu duguje i kruh koji mu je neophodan za život. Upravo je zbog ovoga iskustva Bog izraelski narod u pustinji “ponižavao i glađu morio” (Pnz 8,3).

Stoga je duhovni smisao posta najprije u tomu da dušu učini poniznom. “Ništa, naime, dušu ne po­nižava tako kao post” (Evagrije, In Ps. 34,13.) budući da joj omogućuje na elementaran način iskusiti potpunu ovisnost o Bogu.

Ono što priječi ovu poniznost srca jesu naše raznovrsne “strasti”, one “bolesti duše” koje joj ne dopuštaju da se ponaša “prirodno”, odnosno u skladu sa stvaranjem. A post je izvrsno sredstvo za “pokrivanje” ovih strasti, kako kaže Evagrije alegorijski izlažući stihove psalma:

Post je pokrivač duše koji skriva njezine strasti, to jest štetnu požudu i iracionalnu srdžbu. Dakle, tko ne posti, na sramotan se način razgolićuje. (Evagrije, In Ps. 68,11)

Tako je to na primjer učinio pijani Noa (Post 9,21), na koga Evagrije ovdje cilja. Slijedom toga, smisao je tjelesnoga posta očistiti dušu od njezinih štetnih poroka i ispuniti je poniznim duhom. Bez ove “čistoće srca” i sama bi pomisao na “pravu molitvu” bila bezbožnost.

Tko je [još] zarobljen grijesima i izljevima srdžbe i usuđuje se drsko težiti za spoznajom božanskih stvari ili čak pristupati [mjestu] nematerijalne molitve, neka očekuje Apostolov prijekor po kojemu nije bez opasno­sti moliti gole “i nepokrivene glave”. Naime takva duša, tvrdi Apostol, “treba na glavi imati ‘vlast’ radi anđela koji stoje naokolo” (1 Kor 11,5.10) tako što će se zaogr­nuti doličnim stidom i poniznošću.(Evagrije, Or. 145.)

Osim toga, s obzirom na molitvu, post ima i posve praktično značenje:

Prazan želudac dovodi u stanje bdjenja u molitvi, a pun želudac priziva obilan san. (Evagrije, Octo spir. 1,12.)

A ova praktična korist ima opet duhovni cilj, koji je u konačnici i najvažniji:

Prljavo zrcalo ne odražava jasno lik koji na nj pada i duh otupljen sitošću ne prima spoznaju Boga. (Evagrije, Octo spir. I,17.)

Molitva je onoga tko posti mladunče orla u visoku letu,­ molitva izjelice otežana sitošću vuče prema do­lje. (Evagrije, Octo spir. I,14.)

Razum je onoga tko posti sjajna zvijezda na vedru nebu, a razum izjelice ostaje zastrt noću bez mjeseca. (Evagrije, Octo spir. I,15.)

Drugim riječima, jednako kao i bdjenje, i post pripravlja moliteljev duh za motrenje božanskih otajstava. Ako je, dakle, za onoga tko hoće “istinski moliti” post jednako neizostavan kao i bdjenje, onda se to kao i sve u duhovnomu životu treba “događati u prikladno vrijeme i s mjerom”, a tu onda svatko ima svoju vlastitu mjeru koja odgovara njegovim snagama, njegovoj dobi i njegovim životnim okolnostima, piše Bitno.net.

Jer ono što je neumjereno i neprimjereno vreme­nu kratko traje. A što je kratka vijeka, prije je štetno negoli korisno. (Evagrije, Pr. 15.)