Hercegovac ulaže golem novac, ali... 'I mi smo Tanzanija, vjerske skupine moraju i nama za vodu prikupljati'

Raznobojno društvo


Mora se priznati da je lijepo vidjeti to raznobojno društvo, ali nije ih baš lako mimoići. Jednostavno, oni na automobile gledaju kao na livadu sa sočnom travom. Dok su nonšalantno šetuckali oko vozila, uspjeli smo se nekako provući. Stali smo pogledati zdanje u izgradnji, a onda uz povremenu riku zamijetili smo krdo goveda koje šetalo putem sela. Kao i konji, i goveda su lijepa i ugojena, divota ih pogledati. Među njima ima i gospode - bikova, teških do jedne tone, pa zaključujemo da se bolje skloniti na obližnje stijene. Brojnija goveda potisnuše konje i parkiraše se ispred pojilišta. U tom pristiže i Božo Burum, vlasnik zdanja u izgradnji, koji u suradnji s bratom Nikolom mijenja vizure sela na umoru. Krećemo s pitanjem o stoci, na što gospar Božo odgovara:

- To je ekouzgoj. Goveda i konji pasu u prirodi, ništa im se ne daje iz ruku. Takvo meso teško možete igdje naći - naglašava Božo, dodajući:

- Meso je bez ikakvih primjesa, ni veterinar ih nikada nije posjetio. Na otvorenom su cijelu godinu, hrane se onim što nađu u prirodi - kaže Božo te na opasku da je stoka neočekivano ugojena unatoč vrućinama dodaje:

- Njima ljeti treba samo voda, ovdje ima dosta hrane - trave, zimzelena česmine (hrast crnika op. a.) i zelenike. Ni zimi ovdje nije problem, dok gore u Bosni ili Lici nema ništa zeleno zimi. Stoga moraju ljeti pripremiti dosta sijena kako bi prehranili stoku. Ovdje stoka pase i zimi i ljeti, sada se hrani travom, jasenovinom, bjelograbom, hrastom…

Poveće je ovo krdo, neobično je da hrane ima dovoljno - konstatiramo, a Božo odgovora:

- Ovaj kraj može podnijeti još stoke, mislim da ovo naše stado ne pase ni deset posto područja.

Nakon priče o stočarstvu koje bi trebalo biti jedan od temelja buduće turističke ponude Orahova Dola, vraćamo se objektu u izgradnji.

- Počeo sam prije korone koja mi je tijekom dvije godine poremetila planove, ali nastavljamo dalje, završit će netko - ako ne ja, onda moja djeca. Ima gostiju koji hoće vidjeti kako se nekada živjelo jer toga više nema, ljudi su koncentrirani na velike gradove. Puno su toga zaboravili, ali kada dođu u prirodu, podsjete se. Ima turista zainteresiranih i za takve sadržaje, ali kod nas još za to nema infrastrukture, a ja sam pionir, hoću nešto napraviti u svom mjestu. Nema vode, nema telefona, nema ništa. Pazite, morate imati jaku volju i hrabrost da se uopće upustite u neki ovakav projekt. Gledam, neke vjerske organizacije skupljaju novac recimo za vodu u nekim zemljama Afrike, primjerice Tanzanije. Sve je to u redu, ali ni mi nemamo vodu - i mi smo Tanzanija. Poštujem i to, treba ljudima pomoći, volim da im se pomogne. Međutim, neki se ljudi žele prezentirati u boljem svjetlu preko Tanzanije. Treba se preko svoga kraja prezentirati - naglašava za Večernji list Božo te jetko primjećuje:

- Kod nas ovdje već 120 godina nitko ništa nije uložio, možete vidjeti iz priloženog, prođite kroz selo. Otkad je ovaj put napravljen, bit će prije 120 godina, ništa tu nije uloženo.

Bez vode


Što nakon svega reći, nego diviti se čovjeku koji u rodni kraj ulaže golem novac. U turističku ponudu uklapa se i stoka. - Jedno bez drugog ne ide - tvrdi Božo, kojem žarko želimo uspjeh u njegovom rodnom Orahovu Dolu.