Katoličko groblje u kakanjskom selu Grmače zaraslo je u korov jer ga nema više tko ni pokositi. Pred spomen-križem spušten vijenac udruga kao da je bačen jer i spomenik je obrastao, piše Večernji list BiH.
Slike koje ne blijede
U selu nema nikoga od prijeratnih stanovnika, kuće su i dalje bez krovova, zarasle, kao i sjećanje na jedan drugačiji život kakvim su do 13. lipnja 1993. živjeli ne samo stanovnici ovog već i brojnih drugih kakanjskih sela. Naravno, u pitanju su Hrvati. Dok s nevjestom Zrinkom čisti grobove svojih sinova Stjepana, Ljubomira i Dragana te supruga Jure, 75-godišnja Anica s nostalgijom se sjeća sretnih vremena i svega što je izgubila prije 29 godina.
- Lijepo smo živjeli, suprug je radio, Stjepan i Ljubomir su se bili oženili, dobili smo unuke. Najmlađi Dragan završavao je školu i zaručio se, napravili su kuće. A onda je došao taj nesretni rat. Govorila sam Juri da se sklonimo, a on mi je rekao: - Pa gdje ćemo sa svoga i iz svoje kuće, nikome ništa nažao nismo učinili - prisjeća se Anica trenutaka prije zločina koji joj uzeo gotovo sve, svu djecu i supruga, a nevjesta i ona tada su ranjene.
- Bilo nas je 20-ak, krenuli smo bježati jer smo vidjeli da u kućama nismo sigurni. Stigli su nas nedaleko od kuće pripadnici Armije RBiH, poredali pred zid i naredili nam da legnemo. Moj Jure nije htio i ubijen je pucnjem u glavu. Počeli su pucati po nama, jednog po jednog, gledala sam kako mi ubijaju sinove... Molila sam i preklinjala da poštede barem jednoga. Nisu ih poštedjeli, ubili su mi jetrvu, a Antoniju, suprugu najstarijeg sina Stjepana, ranili. I ja sam tada ranjena u nogu. Uzela sam unuku Lidiju od Antonije koja je bila teško ranjena. Bile su joj samo dvije godine, a unuku Ivi pet mjeseci. Odveli su nas u jednu kuću pa u Kraljevu Sutjesku, a potom dalje u Vareš. Preživjela sam, nevjesta se oporavila, ali od te tragedija koja nam se dogodila nikad neću i ne mogu se oporaviti. Da mi je netko rekao: - Anice, ubili su ti svu djecu, ne bih mu vjerovala. Ali gledala sam vlastitim očima, pa i vojnika koji nogom udara tijelo moga sina Stjepana koji je ležao sav krvav i psuje mu ustašku majku. U samo 15 minuta ostala sam bez svega - kaže Anica. Suprug Jure ubijen je u 52. godini, najstariji sin Stjepan imao je 25, Ljubomir 21, a Dragan ni punih 20. Svi su, kaže nam Anica, bili u civilu i bez oružja.
- HVO se tu tek ustrojavao, oni su se prijavili, ali ih nisu stigli ni pozvati. U toj skupini bilo je mnogo djece, nekoliko ih je i ranjeno, nas žena, ali nisu štedjeli nikoga. Tijela supruga i sinova Anica je pokopala tek nekoliko godina poslije. Pronađeni su u masovnoj grobnici unutar groblja Grmače u blizini spomenika koji je u krugu groblja podignut za sve poginule hrvatske branitelje i civile iz tog dijela općine Kakanj. O svojoj teškoj sudbini i tragediji Anica Jurić svjedočila je nebrojeno puta i u Haagu i Sarajevu. - Bila sam najprije u Haagu, odmah nakon rata, pa u Sarajevu više puta. I meni su dolazili i saslušavali me, ali nikad ništa nije urađeno. Posljednja informacija koju sam dobila je da je jedan od osumnjičenih umro. Rekla sam: - Čekate li da i ja umrem pa da nešto uradite. Neće meni nikakva presuda vratiti ni djecu ni muža, ali hoću da se zna što se dogodilo, ne samo meni već i brojnim drugim kakanjskim Hrvatima koji su u samo jednom danu ostali bez svega - ispričala nam je Anica. Ona bi se, kaže, opet odazvala pozivu na saslušanje jer od istine i pravde odustati neće dok je živa. - Gotovo je 30 godina od zločina, a nitko nije osuđen. U tih 30 godina rodi se dijete, odraste, završi pravo i podigne optužnicu. Samo naše pravosuđe to nije u stanju - kaže Anica koja je ogorčena ne samo zbog izostanka pravde već i ignoriranja njezine teške životne sudbine. Nitko je se, kaže, od hrvatskih političara ne spomene, ne pita kako joj je, kao ni od udruga, čak i ne zna tko su ljudi koji vode udruge proistekle iz Domovinskog rata Kaknja. Unuk Ivo otišao je, poput mnogih drugih, radi posla u Njemačku.
Snaga za život
Ovu heroinu, koju su svi zaboravili, hrabru ženu koja je doslovno pomaknula granice izdržljivosti boli i patnje, na životu, kaže, drže vjera, molitva, unučad i praunučad.
- Moja Lidija i moj Ivo darovali su mi dvoje praunučadi. Lidija Stjepana koji nosi djedovo ime i Ivo malenu Neu. Oni su mi najveća radost i daju mi snagu za život - kaže nam Anica koja je na godišnjicu ubojstva svojih sinova i muža došla s nevjestom Zrinkom u Grmače iz Čapljine, u kojoj živi kako bi bila bliže unuci i praunuku, a uskoro su joj se pridružile i nevjesta Antonija i unuka Lidija. Četiri žene, dostojanstvene u svojoj boli, stajale su pred četiri groba prepuna cvijeća, s neizmjernom tugom, ali i odlučnošću da njihova teška tragedija ne smije biti zaboravljena. Anica će, kaže, svoju priču pretočiti u knjigu na sramotu svih onih koji su morali pogledati na njezinu tragediju i žrtvu kakanjskih Hrvata, žrtvu od koje se njezine Grmače ni okolna sela nikad nisu niti će se oporaviti. Armija RBiH tog je lipnja iz Kaknja protjerala 10.000 Hrvata, njih 14.000 protjerano je u samo nekoliko dana intenzivne agresije u kojoj su ubijena 22 hrvatska civila, dok su 102 pripadnika Brigade HVO-a "Kotromanić" Kakanj položila živote na oltar domovine. Ni jedan zločin nad Hrvatima Kaknja, uključujući i etničko čišćenje ove srednjobosanske općine, do danas nije kažnjen, piše Večernji list. •
