Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs našao se pod žestokom verbalnom paljbom zbog potpisa na pismo predsjedniku Milanoviću, kojim se traži pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivših čelnika Službe državne sigurnosti u SR Hrvatskoj, osuđenih kao pomagače u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Rojsu taj čin milosrđa, kako ga on naziva, najviše zamjeraju politički istomišljenici s desnice.
O jednog od njih, Denisa Šešelja, aktualnog vijećnika u Općinskom vijeću Slivna i predsjednika udruge živopisnog imena "Udbomlat", Rojs se očešao u emisiji "Nedjeljom u dva", kazavši da nije on udbaš, "nego Šešelj koji ga za to proziva". Šešelj je to, kao relativno mlad čovjek koji nema apsolutno nikakve veze s davno prohujalim vremenima, bez problema demantirao na svom Facebook profilu, pa za "Slobodnu" pojasnio sve što je vezano uz djelovanje komunističke tajne policije, a o čemu Posušak Ćesić, gostujući kod Stankovića, nije progovorio ni riječi, iako sigurno puno toga zna, veli Šešelj.
– Sami počeci djelovanja Službe, kako se još Udbu nazivalo i naziva, vežu se upravo uz Rojsov rodni kraj. Poznato je da je u njemu bilo puno ustaša i da su se ljudi iz zapadne Hercegovine žestoko protivili svakoj Jugoslaviji. Zato su upravo tu tajne službe odmah nakon Drugog svjetskog rata tražile svoje jatake. To im nije bio veliki problem jer se taj svijet, koji je redom bio strašno siromašan i našao se na poraženoj strani, moglo ucjenjivati na sve moguće načine – kaže Šešelj.
– Škrta zemlja, puno djece i gladnih usta, a mentalitet morlački, dinarski. Ljudi su to žilavi, snalažljivi, okrenut će sve oko sebe da bi preživjeli, i jasno je da je onda bilo i takvih koji su se za novac bili spremni prodati udbašima. Zato su u samom vrhu Službe državne sigurnosti važnu ulogu igrali upravo neki Hercegovci, poput čuvenog Stanka Čolaka ili Mirka Praljka iz Gabele, oca Slobodana Praljka, a o tome da je čak i jedan hrvatski ministar obrane surađivao za KOS u doba Jugoslavije, reći će vam svaki viđeniji hadezeovac u privatnom razgovoru, ali to nikada neće ponoviti javno – veli Šešelj.
Denis kaže da su tako mahom djeca ustaša, upravo kroz obavještajni sustav, postala važnim polugama jugoslavenskoga komunističkog sistema.
– I to naročito kroz djelovanje u inozemstvu, među političkom emigracijom. Prvo ih se tamo infiltriralo kao doušnike, da bi pred kraj komunizma, kasnih osamdesetih, praktički ovladali manje-više svim hrvatskim političkim organizacijama u inozemstvu. Bili su doslovno njihovi lideri ili članovi najužeg vodstva. Zato bez problema dolazi do dogovora glavnih ljudi SDS-a na čelu s Josipom Perkovićem i njegovih suradnika "na vezi" u emigraciji uoči prvih izbora u Hrvatskoj, a koji su kao takvi dobili jasnu naredbu: "Tuđman je naš, na njega igramo" – veli Šešelj, pa podsjeća da su se upravo zato svi Udbini ljudi u inozemstvu, "u paketu" i u njihovu aranžmanu, vratili u domovinu.
Kasnije tu slijepo provode politiku Franje Tuđmana, nekadašnjeg, kako ističe Šešelj, majora OZNA-e. Posebno su agilni kad je BiH u pitanju.
– Nije bilo, praktički, političke stranke u čije djelovanje oni nisu umiješali svoje prste, a da bi ih u konačnici doveli do raskola za interes HDZ-a. Takvo što se dogodilo čak i jednom HSLS-u, a posebno pravaškim strankama. O tome je dosta pisao novinar Željko Peratović. Na kraju, zašto Rojs nije objasnio gledateljima da su najčešće djeca ustaša iz Hercegovine bila vrbovana od strane Službe? Tko je izvršio atentat na Maksa Luburića? Pa upravo ustaški sin – kaže Šešelj, i konstatira da pravilo "jednom agent, uvijek agent" očito funkcionira bez iznimke.
– Ti su ljudi zapravo samo promijenili državu i gospodara, a nastavili djelovati na isti način, koristeći metode iz onog sustava – zaključuje Šešelj.
S obzirom da je svašta "nabrojao" na račun Hercegovaca, bit će zanimljiv Rojsov odgovor ili nekog drugog iz Hercegovine jer u Šešeljevim riječima bi se moglo naći i dosta podmetanja...
