Ćiro: Ovo još nikome nisam rekao, tog dana sam trebao umrijeti, navijači su rastezali šal...

I ja sam, naime, na stadion došao nekoliko sati prije nego što je to bio momčadski dogovor, a nisam se iznenadio kada sam vidio da su i svi moji sinovi već tamo… Od uzbuđenja, kažu mi, nisu mogli spavati, a i ja sam jedva čekao da napokon okrunimo taj naš nevjerojatni proljetni pohod.

Cico je zabio

Odmah da kažem, u toj smo utakmici, nakon dva ne toliko bitna poraza, od Radničkog iz Niša i mostarskog Veleža, pobijedili s minimalnih 1:0. Kranjčar je opet postigao vrlo efektan gol, a tijekom razuzdane proslave nakon posljednjeg sučeva zvižduka - ovo još nikome nisam rekao - gotovo da sam umro.

Navijači su, naime, utrčali u teren i u tom euforičnom zanosu željeli su mi skinuti bijeli šal s vrata kako bi ga zadržali kao uspomenu. Jedan od naših navijača ga je stoga potegao s desne strane, a drugi s lijeve, a ja sam ostao u sredini, i to sa sve manje kisika. Povlačili su šal svatko na svoju stranu tako jako da sam mislio da je gotovo. Prošao mi je cijeli život pred očima: od ratom obilježenog djetinjstva u Travniku i prvih skijaških uspjeha, preko igračke karijere koja je okončana brutalnom ozljedom, teškog emigrantskog života i novog sportskog početka u ulozi trenera, pa sve do, evo, ove pobjede pred punim Maksimirom..., prisjeća se u kolumni za Večernjek Ćiro.

Sjetio sam se tom prilikom i da to nije bilo prvi put da sam bio blizu smrti. Kada sam kao igrač prešao iz Bratstva u Dinamo, zaposlio sam se kao metalostrugar u Elektri i ondje doživio strujni udar. Ostao sam živ samo zato što je glavni električar munjevitom reakcijom porazbijao sve osigurače. A u Rijeci, tijekom igračkih dana, pozlilo mi je i doživio sam izljev krvi u želudac. Hitno sam prebačen u bolnicu, a to što sam ostao živ mogu zahvaliti isključivo svom suigraču Tončiju Gulinu koji mi je darovao krv. Od toga sam se dobro oporavio i vrlo brzo počeo postizati golove, a navijači i igrači su me kasnije zadirkivali da sam, eto, postao dobar igrač tek kada je Gulinova krv potekla mojim venama.

A od smrti gušenjem bijelim šalom na utakmici protiv Budućnosti, spasio me Džemo Mustedanagić. Razgrnuo je obojicu navijača i tako mi omogućio da udahnem malo zraka, ali da sam kojim slučajem tada i umro, vjerujte mi kada ovo kažem, ne bi mi bilo nimalo žao jer sam tada postigao sve u životu što sam želio - Dinamo je napokon postao prvak Jugoslavije! Uh, kako to lijepo zvuči, pa evo i nakon četrdeset godina…

Dan u Zagrebu bio je pravi proljetni. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, a teren izvrstan za igru. Na tribinama, kao što smo i očekivali, srušen je rekord po posjećenosti, a čak i igrači Budućnosti - naši sportski suparnici toga dana - dočekali su nas s buketima cvijeća za osvajanje naslova. Jedini Crnogorac koji nas nije lijepo dočekao bio je jedan opaki general Popović, inače veliki partizanovac, kojemu sam ja zbog našeg uspjeha vjerojatno išao na živce pa me je prije utakmice pitao što to glumim s tim bijelim šalom. On je, kako mi je to vrlo nadmeno rekao, 1944. godine na konju, i to bijelom, ušao u Travnik i oslobodio ga.

Da onima mlađima malo približim to vrijeme, bilo je to nešto o čemu se u bivšoj državi uopće nije smjelo govoriti. Krvavi pljačkaški pir koji su partizani proveli u Travniku bilo je zabranjeno i spomenuti, a kamoli bilo što reći jednom njihovu generalu. Taj dan u Zagrebu, bio sam, međutim, sasvim siguran da mi nitko ništa ne može.

Dinamovo osvajanje prvenstva Jugoslavije 1982., najavilo je jedno novo doba - ono koje će za nešto manje od deset godina ponovno započeti upravo na ovom stadionu.

Cico Kranjčar postigao je još u prvom poluvremenu pogodak glavom na Džeminu sjajnu asistenciju, a do kraja utakmice se ništa pretjerano važno više nije dogodilo. Svi su samo čekali posljednji sučev zvižduk kako bi napokon mogli započeti s predugo iščekivanim slavljem.

Pola sata prije kraja, da spomenem i tu zanimljivost, publika je počela skandirati: "Hoćemo Eddieja!".

To je bio njihov zahtjev meni da u igru ubacim mladog Australca naših korijena Eddiea Krnčevića koji je već nekoliko mjeseci bio član naše momčadi, ali kako mu sve do ove utakmice nisu stigli svi potrebni dokumenti za registraciju, nisam ga htio prije stavljati u igru i tako riskirati da se Dinamu ponovi slučaj Tomić pa da nam naknadno oduzmu naslov. Sada je, međutim, taj simpatični mladić kojega smo uočili na australskoj turneji stekao sve uvjete da zaigra. A kako ga je još i publika tražila, za koju uvijek tvrdim da je najvažnija, nisam imao druge nego da ga ubacim u igru… U prvih 15 minuta, sjećam se toga vrlo dobro, nije znao gdje se nalazi, djelovao je kao da se još nije priviknuo na vremensku razliku, a onda je u preostalih 15 minuta namjestio dvije šanse i zamalo iz voleja zabio gol. Skromni dečko čiji su roditelji iz okolice Zadra, srcem i borbenošću pridobio je publiku za tih 15 dobro odigranih minuta te postao jedan od njihovih, ali i, priznat ću vam nakon toliko godina, jedan od mojih miljenika.

Majka je bila najvažnija

Prema službenom programu proslave, koji je započeo svečanim puštanjem 500 plavih golubova, pehar za osvajanje prvenstva trebao nam je biti uručen na terenu. Kako je mnoštvo naših navijača odmah nakon završetka utakmice utrčalo na travnjak da s nama proslave naslov, što im nipošto ne zamjeram, samo me nisu morali baš zadaviti šalom, to nikako nije bilo moguće izvesti pa smo šampionski pehar primili nešto kasnije u klupskim prostorijama.

"Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad - Maksimir slavi, prvi su prvi sad!", orilo se dugo u noć, a čestitke su pristizale iz svih krajeva države i svijeta.

Dinamo je lijepom, poštenom i nadasve učinkovitom igrom stekao simpatije ljubitelja nogometa diljem planeta, koji, primijetit ću to, ne podsjeća slučajno na loptu. Ima nešto magično, uvjeren sam, u toj podudarnosti!

U tom trenutku svoga najvećeg uspjeha i slave, kada su me svi zvali, vukli za rukav, tražili izjave i priliku da se sa mnom fotografiraju ili mi samo stisnu ruku, povukao sam se, kako ja to volim reći, u intimu vlastite kože i prisjetio se najvažnije osobe u mojem životu, a kojoj sve to, zapravo, mogu i zahvaliti.

Moja majka Kata, koja je bila Dinamova povjerenica u Travniku, i koja je toliko vjerovala da ću napraviti nešto veliko u životu, nažalost, nije doživjela taj moj veličanstveni trijumf. Umrla je u vrijeme moga najvećeg siromaštva i to nikako ne mogu prežaliti jer znam kako roditelj, pogotovo tako plemenit kao što je bila moja majka, želi da mu dijete uspije. Tješim se, međutim, time da je ona to negdje odozgo, zajedno sa svim ostalim dinamovcima koji taj naš uspjeh nisu uspjeli dočekati, ipak vidjela!