''Puno manje se posti nego se to nekada činilo, vratimo se iskonu''

Petkom ne jedemo meso, u korizmi se nečega odreknemo i bar dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak, postimo, piše Bitno.net. Poneko posti i češće, neki srijedom i petkom svakog tjedna, ponajviše nadahnuti Međugorskim pozivom na post. No, općenito uzevši, puno manje se posti nego se to nekada činilo. Razlog tome mogao bi se ponajprije potražiti u gubitku smisla posta i odricanja. Ne znamo više zašto postiti, zašto se odricati, što je tome svrha? Također, post smo zamijenili dijetom, možda tu možemo potražiti odgovore na pitanje o gubitku smisla za post.

Društvo obilja

Svatko razuman će se složiti da mi na Zapadu, za razliku od naših djedova i baka koji su često znali biti gladni, živimo u društvu obilja i sitosti. Uvijek ima i uvijek će biti ljudi koji su siromašni i gladni, no, ne možemo reći da se to odnosi na većinu, dapače, većina živi u obilju hrane, ako ičega. Jedan od dokaza tog obilja je i sveprisutna pretilost. Ako čitamo brojne statistike o težini ljudi u zapadnim državama, vidimo veliko povećanje i težine i visine, a debljina je postala u nekim državama kao što je Amerika, prava pošast. Upravo zato smo u medijima bombardirani raznim prijedlozima za dijetu, zdrav život, sportske aktivnosti ne bismo li smanjili pretilost. Sve te aktivnosti podrazumijevaju odricanje, osobito dijeta koja je uzdržavanje od hrane i po toj praksi podsjeća na post.

Ta sličnost dijete i posta nam nekako zamagljuje sam smisao posta i odricanja jer hoćeš-nećeš počnemo razmišljati o tome koliko ćemo kilograma izgubiti ako se odrečemo slatkoga ili si uskratimo večeru tijekom korizme.

Odricanje radi odricanja

Drugi razlog gubitka smisla posta i odricanja, leži u ne tako davnoj prošlosti kada su se mnoga religijska pravila držala ne razumijevajući njihovo dublje značenje. Ljudi su jednostavno održavali neke propise a da nisu znali zašto to čine. „Tako se to oduvijek radi, to je naša tradicija, tako su činili naši stari, odricanje uči disciplini“, i tako dalje. Odricanje zaista uči disciplini i izgrađuje karakter, ali to nije ni jedini, a još manje najvažniji razlog zašto bi se netko odricao i postio.

Upravo kao otpor ovom odricanju radi odricanja pojavila se i tendencija da se, na primjer, odricanje od slatkog u korizmi ili od slušanja radija i gledanja televizije gleda s podsmijehom pa se onda sugerira da se namjesto takvih odricanja trebamo odreći grijeha i slično. Naravno da se trebamo odreći grijeha, no to ne znači da se ne trebamo odricati i od gore navedenih stvari.

Duh, duša, tijelo

Čovjek je duh, duša i tijelo, i ono što činimo u životu, i u vjeri, uvijek je izričaj i duha i duše i tijela, nema razlike ni u aktivnostima vezanima za post i odricanje. Kad se čovjek odriče hrane, pića, cigareta, udobnosti… onda se odriče nečega na tjelesnoj razini; kad se odriče zabava, bučnih druženja, televizije, radija… onda se odriče na duševnoj razini, a kad se odriče sentimentalne duhovnosti i trčanja za lijepim propovijedima i zborovima koji na liturgiji sviraju pjesme koje nam miluju uši i molitava koje idu za time da nas uljuljaju u „osjećam se lijepo“, onda se odriče na duhovnoj razini. Valjani post i odricanje uvijek idu za tim da djeluju na sve tri razine. Nije, naime, slučajno da se od pamtivijeka ne čine svadbe za vrijeme korizme i da se na korizmenim misama ne pjeva Slava i da je liturgijska muzika manje uhu ugodna jer to dolazi upravo iz tog razumijevanja da čovjek nije samo tijelo već da je i duša i duh i da se, da bi odricanje i post imali neku dubinu, osoba mora dotaknuti sve tri razine.

Isus Krist – smisao posta i odricanja

Što je, dakle, krajnji smisao posta i odricanja? Zašto biti žedan i gladan, zašto si uskratiti bučno društvo i zabavu? Je li tu riječ samo o disciplini, askezi koja će nam izgraditi karakter i učiniti nas zahvalnima i osjetljivijima za one koji nemaju ono što mi imamo ili se ipak radi i o nečem puno dubljem od toga?

Smisao svemu onome što kršćanin i kršćanka čine daje Isus Krist. Ako Isus Krist nije zadnji smisao neke vjerske aktivnosti, onda ta aktivnost ima malu ili nikakvu vrijednost. Na koji onda način može Isus Krist dati smisao postu i odricanju? Pa, jednostavno, bivamo gladni i žedni zato da si posvijestimo da nas društvo obilja: pun želudac, ugodnost, udobnost – ugađanje tijelu, ne mogu u konačnici dovesti do sreće, smisla života i spasenja. Mi smo na ovome svijetu na putu, propadljiva smo bića i moramo umrijeti stoga je jako važno da kroz uskraćivanje onoga što tijelo traži stvaramo glad i nedostatak, glad koja će postati glad za Isusom Kristom, glad za njegovim spasenjem koje ćemo kušati u punini u Kraljevstvu Božjem.

Kad se odričemo buke i zabave, ljudskog društva i kad se tako osamimo trebamo tu osamljenost usmjeriti prema čežnji za druženje s Kristom, da on bude naš prijatelj i naše veselje.

Kad se odričemo pjevanja Slave, slatkih molitava i onoga što ugađa našemu duhu, pokušavamo stvoriti duhovnu žeđ za Kristom, duhovnu prazninu koju nikakva sentimentalnost već jedino Bog može ispuniti, i tako se učimo živjeti u maleckoj noći duše koja naše srce otvara da može zahvatiti Boga.

Sad, dakle, znamo da se treba odricati od grijeha, ali i da je potrebno i dobro odricati se i od tjelesnih i duševnih stvari koje nisu grijeh da bismo kroz glad tijela, duše i duha pojačali želju za Isusom Kristom koji je naša jedina Nada.