Kako Livanjski sir završava u outletu u Zagrebu? Sve je u pola cijene...

Ništa čudno, jer poslovna parola im je – u Žapca sve u pola. Lica kupaca su ovdje s razvučenim osmijehom, što i ne čudi kad kupci tu u košaricu mogu ubaciti sladoled Kinder Bueno koji stoji 1,20 kuna, čips Pringles za 3,99 kuna ili pak pivo Pilsner Urquell od 0,5 l za 4,99 kuna. Inače, bilo je to i omiljeno pivo Josipa Broza, o čemu je na stranicama Nedjeljnog svojedobno govorio njegov posljednji kuhar Ivan Molnar.

Proveli smo blagdanski dan u Žapcu na Kvaternikovu trgu, među gajbama tog piva i čokoladama Milka, gdje osim kupaca, guštaju i – radnici. Neki među njima su i osobe s intelektualnim teškoćama: Kruno, Tomica, Katarina, Azra, Dora, Tanja, Damir, Goran, Matija, Petra...

– I kad sam na godišnjem odmoru, ja sam svaki dan tu, na poslu. Da vidim kolege, da se malo podružimo bar na pauzi – priča veselo Tomislav Kurjan (25), pa nastavlja:

– Prvi posao koji sam dobio bio je upravo u Žapcu, a dobio sam i ugovor za stalno. To je super, ma fenomenalno...

Kolege i kupci su divni, guštamo

U Žapcu, eto, vlasnici pružaju ruku osobama koje se trebaju uključiti u društveni život, zapošljavaju ih, a takvu plemenitu stvar čine i dm, Lidl, Bauhaus, Baumax, Coca-Cola, Billa, Müller, Franck... Bravo!

Kako to da na posao dolazite i za vrijeme godišnjeg? To je rijetkost...

– Ma kakav godišnji! Zaželim se posla kad sam doma. Znate, ja sam sretan kad se vratim s odmora, sretan sam kad radim, kad sam tu, u dućanu... Imamo divne kolege, pomažu nam ako nam nešto ne ide. Voditeljica Josipa i zamjenica Ivana su sjajne, super su – govori Tomica.

Među policama je i Krunoslav Čučuk (23), također radnik s poteškoćama.

– Slažem robu na police... Sad sam složio čokolade, idem na limenke tunjevine, skuše, pa zatim na paštete... Čim se isprazni, ja punim novu robu. Nama je glavni posao raditi na deterdžentomatu, koji je u Žapcu uveden zbog zaštite okoliša, i na njemu kupcima punimo Labudove deterdžente, bilo za suđe, rublje, omekšivač, univerzalno sredstvo za pranje, ali i za sanitarije ili staklo, što god im treba! A kad to napravimo, pomažemo ostalim radnicima u dućanu što god treba, od lijepljenja deklaracija nadalje – kaže Krunoslav.

Što je danas za gablec?

– Idem na kebab preko puta na Kvatrić, to mi daje snagu. Gladan ne mogu raditi – govori Kruno, a Tomica dodaje:

– Za mene sok i grickalice!

A poslije posla?

– Ja sam i DJ. Puštao sam glazbu na Adventu, na Ljetu na Savi, a proteklih blagdanskih dana imao sam gaže na božićnim domjencima – ponosno priča Kruno, pa obojica dodaju:

– Idemo raditi, nemamo mi sad puno vremena za priču...

Dečki se vraćaju na posao, a vlasnici Žapca, bračni par Maja (42) i Mario (52) Žamboki, objašnjavaju:

– Tomica je savršen, Kruno fenomenalan, takvi su i drugi radnici s posebnim potrebama. Pravi su dio tima! Koliko se oni trude, to je savršenstvo. Samo im treba dati priliku, zadatak i toliko ga ozbiljno shvate. Mnogim osobama s teškoćama to je i prvi posao. Tu rade i asistenti koji im pomažu. I tako je u svim našim dućanima, od Dolca, Trešnjevke, Kvatrića, Mamutice, Importanne centra sve do Megastorea na okretištu Dubec – ističe Maja Žamboki.

Koliko radnika ukupno radi?

– Šezdesetak, te još desetak osoba s posebnim potrebama, a njih zapošljavamo preko Centra za inkluzivne radne aktivnosti, koji pomažu u uključivanju osoba s intelektualnim teškoćama u društvo. To je važno jer se inkluzijom povećava njihovo životno zadovoljstvo, dostojanstvo, samopouzdanje, ali i financijska neovisnost – govori gospođa Žamboki.

Idemo na priču o food outletu, Žabac je i fenomen jer je jedini takav outlet na svijetu. Zašto?

– Nitko nas još nije uspio kopirati, bar ne znamo, pratimo ali nismo još vidjeli da netko radi što slično. Pokušali su, ali su brzo odustali. Uostalom, bili smo drugi na svijetu, dobili smo 2017. godine srebrnu nagradu za inovaciju u trgovini. Ispred nas bio je kineski div Alibaba.com, najveća svjetska tvrtka za maloprodaju, koja je osmislila lanac Tao Café, u kojem se kupuje bez prodavača, a iza nas su se plasirali inovacijom lanac benzinskih pumpi iz Australije – ponosno govori Mario Žamboki, vlasnik Žapca.

Nitko vas nije uspio kopirati, znači da posao s outletom hrane nije lak?

– Zahtjevan je. Svaki su dan nove situacije. I nije problem s mušterijama, mušterije nas vole, tu su svaki dan, nego s robom, nabavom. Otkupljujemo viškove i ono što je pred istekom roka trajanja, pa nema mnogo vremena da roba bude na policama. Na ideju smo došli kada smo pročitali da se, samo u Hrvatskoj, godišnje baca 400 tisuća tona hrane. Dakle, tvornice moraju zbrinuti robu koju žele baciti, moraju to zbrinjavanje i platiti, a ovako je prodaju nama, te je mi u lancu dućana Žabac, po niskim cijenama i prije nego što joj istekne rok, prodajemo kupcima. Istina, naše velike tvornice hrane imaju vlastite tvorničke trgovine, a mi smo svu ponudu objedinili na istim policama. Na počecima smo čak i sami išli automobilom u Koprivnicu, kupili bismo u tvorničkom dućanu Podravkinu robu pa s VW Caddyjem vozili u Zagreb. Danas nam oni voze! I tako je i s drugim tvrtkama. Prodajemo i proizvode Leda, Kraša, Podravke, Megglea, Vindije, a radimo i s distributerima poput AWT-a, Atlantic grupe, Orbica... Učili smo u hodu, bio je to posve novi koncept, nismo se imali na koga ugledati – govore.

Na policama se roba često mijenja? Nikad nije isto?

– Uvijek se tu na policama nešto vrti. Jer, nikad ne znamo što će tvornicama biti višak. I nije to loše. Eto, nedavno sam čitao da je koncept Zare (njezin je vlasnik Amancio Ortega bio svojedobno najbogatiji čovjek svijeta, nap. a.) da neprestano vrte novu robu na policama, kako bi ljudi svako malo došli vidjeti što je novo. I kupcima je to zanimljivo jer je uvijek izazov što ćete naći na policama Žapca. Za koncept su se zainteresirali i poslovni ljudi iz Južne Koreje, pa smo im objašnjavali što i kako radimo.

Znate i dijeliti hranu.

– Ako je posljednji dan, a ima je previše, i to je praksa. Imamo i hranu za kućne ljubimce, koju prije isteka roka šaljemo u azile.

Prodavao sam već s 13 godina

Što ste vi prvo kupili u dućanu?

Mario Žamboki pokazao je na deterdžentomat pa rekao:

– Moja prva kupnja, barem koliko se sjećam iz ranog djetinjstva, bila je upravo deterdžent! Pamtim da sam kao klinac stajao u Dubravi u redu ispred dućana Slavija. Možda je red za deterdžent bio dug i 200 metara, a mama Marija poslala me po Faks. I čekao sam strpljivo dok nisam došao na red.

Koliko ste praška kupili?

– Jedan! Više nisam mogao. Ako sam htio dva, morao sam opet u red, bio je to kraj sedamdesetih, takvo doba, nestašice... Sjećam se i kako bi se brzo kvartom proširilo da je u dućan stigla Franckova kava, deterdžent, ulje ili što god. I odmah bi me mama poslala u trgovinu... – priča vlasnik Žapca.

A čime ste prvo trgovali?

– Već s 13 godina bio sam trgovac u Biogradu na Moru. Išao sam ljeti sam ondje autobusom iz Zagreba, a u Biogradu dočekao bi me brat Danijel te smo prodavali igračke i bižuteriju na običnim kartonskim kutijama. Danju smo radili na plaži, a predvečer preselili bismo se na rivu.

Što ste prodavali?

– A što nismo, većinom robu iz Konjščinske ulice, tada nije bilo uvoza. Autiće, lutke, sunčane naočale, koraljne ogrlice...

Od pravih koralja?

– Ne, bili su plastični, ali bismo ponekad kupcima u šali znali reći da smo ih mi izronili. Bili smo djeca, bilo nam je važno prodati ih – smijući se prisjeća se Žamboki.

Što ste radili sa zaradom?

– Kraš na Ravnicama, tamo sam ostavljao lovu... I na sladoled. Ali, od tog novca koji bih ljeti zaradio, imao sam džeparac cijelu godinu – priča šef Žapca.

Što ste još radili u mladim danima?

– Bio sam hrvač! Bio sam treći na prvenstvu bivše države, natjecanje je bilo u Sesvetama, natjecao sam se u teškoj kategoriji. I to je bilo to doba, s 12 ili 13 godina. Nešto je mlađi danas naš sin Vito, devet mu je godina, a već pomaže u dućanu. A djevojka koja je kao mlada čuvala našeg Vitu, danas 25-godišnja Vlatka, voditeljica je svih poslovnica. Prvo je radila kao studentica, pa na blagajni, pa je danas šefica! Slična je priča i s ostalim zaposlenicima, Elvira, Ivana, Antonija, Josipa i Jasenka počinjale su s nama u prvom malom dućanu u Tkalčićevoj, a danas su voditeljice. Gospođa Elvira sa mnom radi već 20 godina! – priča Žamboki.

Dućan u Tkalčićevoj više ne radi?

– Ne. Bio je u Tkalčićevoj na 30 kvadrata, ali uskoro ćemo tamo otvoriti Žabac express, koji će raditi 24 sata dnevno, a ljudi će moći kupovati na automatima. Nedavno smo na okretištu Dubec otvorili Žabac Megaoutlet na više od 600 kvadrata.

Tko su vam najčešći kupci?

– Svi... od studenata do umirovljenika – kaže gospođa Maja Žamboki.

– Umirovljenici kupuju mliječne proizvode, ali i slatkiše za unuke. Hvale naše prodavače, da su ljubazni, divni. Pamtimo kupca koji nam je rekao da ima petero djece, i da je kod nas pronašao jogurt za kunu i odmah kupio cijeli paket, ali i mnogo toga drugoga. Bio je veseo i rekao da napokon može djeci napuniti frižider za malo novca. Veseli nas i kad nam studenti kažu da ih je Žabac prehranio za vrijeme studija. Kupuju i za tulume...

Što se kupuje za tulume?

– Studenti najviše kupuju pivo, dakako. Sad imamo Pilsner Urquell, znamo imati i Ožujsko, Heineken pa i pivo Pivovare Medvedgrad. Uz to pašu grickalice Čipi čips, Pringles... Kupuju i PIK-ovu čajnu kobasicu, Gavrilovićevu zimsku salamu, talijanske pršute i mortadelu, Dukatove sireve Trapist i Podravec, znamo imati i Livanjski sir – govori bračni par Žamboki.

Žabac-express i Žabac-bus

Kako, recimo, Livanjski sir završava na policama Žapca?

– Stvar je jednostavna, oni režu komade sira, primjerice za Lidl, koji moraju težiti ravno 200 grama. Kad narežu kolut, ostane im, na primjer, komad od 150 grama. I njega više Lidlu ne mogu prodati. I tada ga mi otkupimo i prodajemo u pola cijene. Roba nam dolazi i iz inozemstva, imamo Lindtove čokolade, zatim Milku, pa čak i čokolade iz Engleske. Radimo i s jednom tvornicom iz Milana, također je riječ o čokoladi, koja u Italiji stoji 3,5 eura, a kod nas 5,99 kuna – govore.

Ovih se dana na ulicama metropole može vidjeti replika rakete, koju na prikolici vuče automobil, reklama je to za Žabac. Zašto raketa?

– Na njoj piše ‘Objavili smo rat visokim cijenama’. To je štos, da ljudi primijete. Ovih prvih dana 2022. krećemo i s mobilnim dućanom. Kupili smo Mercedesov autobus koji je nekoć vozio putnike u zračnoj luci u Frankfurtu te smo ga opremili policama i krećemo po sajmovima, od Jakuševca, Sesveta, Samobora, Velike Gorice, Jastrebarskog...

...Gudovca?

– Bjelovar nam je daleko. Punit ćemo ga u Zagrebu te voziti sve dok se roba ne isprazni. Pa ujutro ponovo. Zgodna je priča i kako smo pronašli vozača, čovjeka koji je godinama vozio autobus na turističkim turama. Doznao je da preuređujemo autobus u mobilni dućan te nam se sam javio za posao! Rekao je: ‘Čujte, ja sam vozač autobusa, ali kako se u doba korone malo turistički putuje, nemam baš posla...” I dobio ga je! U našim se dućanima, a tako će biti i u mobilnom autobusu, sluša i Žabac radio, koji smo pokrenuli u suradnji s tvrtkom Jukebox.hr.

Što se sluša na Žabac radiju?

– Ovih dana bile su to božićne pjesme, od Mariah Carey i neizbježne ‘All I Want for Christmas Is You’ sve do Chrisa Ree i njegove ‘Driving Home for Christmas’, a sada se vraćamo na ostale hitove...

Jedini ste outlet hrane u svijetu, no ima li tko još sličan koncept?

– Znamo da je zatvoren jedan dućan kraj Düsseldorfa, zvao se Lager Verkaufen, koji je bio poput skladišta, a prodavala se oštećena roba u transportu. U Engleskoj postoji dućan koji se zove Grocery Outlet, ali drugog je tipa. U Beču postoji socijalni dućan, ali u njega mogu ući samo oni sa socijalnim iskaznicama.

Što dalje?

– Ugostiteljstvo! Planiramo napraviti isto takvu priču s pićima. Da si ljudi mogu priuštiti čašu dobrog vina, finog piva ili soka za pet ili deset kuna. A moguće je da osim prehrane uvedemo i druge proizvode.

Koje?

– Što god... Gume za automobile, lonce, tave, čaše, tekstil, cipele... Glavno da je na policama u pola cijene!

Večernji list