Marija ima 37 godina, 9 djece, divnog muža i uspješnu IT tvrtku

O upoznavanju supruga

Susreli smo se u kvartovskom kafiću 2004. godine. Bila sam sa sestrom i s pokojnim šogorom na kavi. On me je gledao. Sestra mi je rekla: „Ma daj ‘ajde, ništa koristi“. Sestri se nije svidio. Još je bio u nekakvom radnom podrpanom odjelu, prljav… Nije bilo baš kao iz filma. Kada sam izlazila iz kafića, zaustavio me i pitao za broj. Rekla sam mu da ne dam, već da on da meni svoj. Kao sam ga upisala, ali nisam ga upisala. Nevjerojatno je da sam ga zapamtila. Na kraju sam ja bila ta koja sam mu se javila nakon 2-3 dana. Tako je krenuo i brak i ljubav, i moje i njegovo obraćenje.

O obraćenju

Naša prekretnica života bila je 2008. godine kada smo u obitelji doživjeli jednu tragičnu smrt i kroz tu tragičnu smrt u naš život je ušao otac Ramos. Tada je došlo do velikih promjena. Tada smo malo po malo vidjeli da ima nešto što nas nadilazi i nešto što će sačuvati naš brak. Ne znam kako bi naš brak opstao bez Krista.

O upoznavanju oca Ramosa i o Neokatekumenskom putu

Naš tadašnji župnik nije mogao doći kod nas u kuću na molitvu zbog te situacije koja je bila. Otac Ramos je došao zapravo bez pitanja. Nismo znali ni tko je on, ni otkud je. Na blagoslovu je ‘to nešto’ mene dotaknulo. Sve je jako isprepleteno. Paralelno je i moja svekrva molila, bilo je puno njih u kvartu koji su nas pozivali na Neokatekumenski put, da dođemo na kateheze, ali ja sam to spremno odbijala, bilo mi je to van svake pameti jer mi je bilo čudno zbog priča ‘sektaši, subotari’. Probali smo Opus Dei kod oca Ramosa. Kad bih došla na razmatranje, uvijek bih zaspala. Muž bi na svojim razmatranjima isto uvijek zaspao. Onda smo razmatrali da možda ta vrsta duhovnosti nije za nas. Upali smo jednom na Jelenovac na susret Kristofora. Bilo nam je to s druge strane previše za nas osobno. Na kraju smo završili na Neokatekumenskom putu.

O organizaciji tijekom dana

Dok sam još radila ustajala bih se oko pola 5. Nakon molitve dok svi spavaju bio je red za kuhanje za cijeli dan. Često pretjerujem, pa sam znala ujutro i kruh dodatno ispeći. Volim kuhati. Sada sam opuštenija. Ako se ne stigne skuhati – ne stigne. Uvijek ima juhe, uvijek postoji ekspres lonac, ali većinu vremena imamo kuhano.

O nabavci hrane i potrepština

Nabavka je rak rana. Najčešće muž i ja idemo zajedno u nabavku jer je tako lakše. Tjedno potrošimo sigurno 60-70 jaja ovisi što se kuha. Jaja, mlijeka, mineralne, brašno, sve to koristimo u ogromnim veličinama. Troje najstarijih mi često pomažu. Za njih nemam briga, čak mi pomažu oko ovih mlađih. Imaju 15, 14 i 12 godina. No, neki misle da ako imate stariju djecu da ti je puno lakše. Zanemaruju činjenicu da su to djeca i da isto tako imaju svoje obaveze, svoje želje i slobodno vrijeme za igru druženje s prijateljima.

Blanka nam pomaže u kućanstvu. Prvi put nam se pridružila prije 4 godine. U početku je čuvala djecu samo kada bismo išli na zajednicu. To je 2x tjedno. Pridružila nam se kada je krenulo sve s koronavirusom, kada smo počeli raditi od kuće, kada sam imala šestero djece.

O prekidu posla

Godinu se dana u meni lomilo. Taj posao stvarno nije u mome srcu. Bila je to duhovna borba. Mislila sam da to jedino znam pa da je najbolje da se toga držim. No, to nije istina. Krštenje blizanaca bila je prekretnica. Počelo se nešto mijenjati u meni. Tada sam shvatila da je došlo do toga da mi se ne da, a dalo mi se 15 godina. Ne vidim svrhu i smisao.

Vidim smisao u nekim drugim stvarima. Poželjela sam završiti svoju knjigu i priče za djecu. Suprug radi od kuće. Tu je na dohvat ruke. Pojedemo zajedno ručak, popijemo zajedno kavu. Nije da ga nema. Kako bi to bilo da baš fizički ide na posao, trebalo bi mi duže da se priviknem na to.

O braku 

Kao i svi imamo uspone i padove. Ima perioda kada ja nisam psihički dobro, pa je on ta stijena i obrnuto. Ako ne uzmemo vrijeme za sebe, gdje smo na kraju? Smatram da žena barem jednom na mjesec treba imati pola dana samoće s mužem. Često sam svjedok da nam se prijatelji ili poznanici čude što nam netko drugi zna pričuvati djecu, nekad čak i prespavati kada odemo na konvencije (2-3x godišnje).

Nakon Boga, prvo mi je muž. Često znamo reći kada nas pitaju ‘Kako vam nije žao ostaviti djecu?’ – da ćemo muž i ja na kraju ostati sami, djeca će otići. Smatram da je samoća muža i žene nužna, mir muža i žena. Bodrim prijateljice da odu s mužem van, na večeru, na desert, ponudim im se da im i ja pričuvam djecu. Strah ih je tko im čuva djecu, što će biti dok ih nema…

 
Narod.hr