Je li Udba danas jača nego ikad? 'Ti su ljudi ugrađeni u stupove ovog društva'

– Bio je Veliki petak ujutro 14. travnja 1966. kada sam prvi put uhićen. Ispitivali su me tri-četiri dana, navodno zbog veza s emigracijom. Jedan pjevač iz zbora u crkvi u Petrovoj tražio je od moga oca, koji je radio na aerodromu, da nekom pilotu preda neko pismo za Njemačku, što je on odbio. Naravno, tada su me pokušali vrbovati i tjerali da prijavljujem sve što je protiv ustavnog poretka. Budući da sam bio tako mlad, ujutro bi me odvezli i navečer vratili kući na spavanje. Nakon toga su tražili da se nađemo u nekoj birtiji i tada sam im rekao da ne znam ništa, da prestanu s tim, da me ili uhite ili ostave na miru i nikada više u životu nisam službeno razgovarao ni s kim iz Udbe – prisjeća se Čičak, dodajući da je puno godina kasnije u jednom intervjuu što ga je Nikola Štedul dao za Večernji list otkrio da se Udba naročito trudila oklevetati one koji nikada nisu pristali na suradnju.

Jedan od takvih bio je i Čičak, stoga mu je Udba disala za vratom desetljećima. Posebna meta bio im je u vrijeme Hrvatskog proljeća početkom 1970-ih.

– Uhićeno je nas 11, plus Bruno Bušić i cijela plejada studenata, a na sud me sproveo mladi djelatnik Udbe, kasnije šef osiguranja predsjednika Tuđmana, Mate Laušić. U vrijeme kada je bio šef osiguranja na Univerzijadi, zabranio mi je prodavanje kravata. U stopu su me pratili i 1980-ih, najviše zbog političkih aktivnosti, jer sam bio čas u Beogradu na suđenju disidentima, čas u Ljubljani, čas u Sarajevu. Moja ideja bila je povezati sve opozicijske snage u rušenje komunizma, ali onda se hajdemo u miru razići. Pitajte Kekića, on tvrdi da sam bio nemoguć za praćenje – kaže Čičak, pa se prisjeća kako je bježao agentima središtem Zagreba kroz prolaze između zgrada, dok je u Splitu jureći pred Udbom prošao kroz crveno i izazvao prometnu nesreću. Tih je godina, 1987., opet završio u zatvoru, na dva mjeseca.

– Bila je to priprema da me se ukloni prije demokratskih promjena, imam i dokaze za to, a dignuli su me, k’o fol, za utaju poreza. Postoji fotografija kako sam izgledao nakon 14-dnevnog štrajka glađu: kao kostur – sjeća se.

Potom priča kako postoje dva razdoblja moći Udbe, prije i poslije pada Aleksandra Rankovića, središnje figure jugoslavenskog obavještajnog i sigurnosnog aparata.

– Nakon njegova pada sredinom 1960-ih morali su posmicati masu tih ljudi, smanjiti aparat i malo se modernizirati, i to su doista i napravili. Bilo je to vrijeme kad su krenule neke liberalne ideje i tada je unutar Udbe nastao sukob, ali ne na nacionalnoj liniji, nego tih demodiranih kadrova i ovih novih – priča Čičak.