Želi uložiti milijune u Grude i Borajnu, ali ga rodbina i birokracija koče: Napravio bih vinski hotel, golf igralište...

U jednakoj, ako ne i većoj, mjeri žali se hercegovački Hrvat Ljubo Louie Mikulić, 74-godišnjak koji živi u pravom svjetskom trokutu; njegove su adrese u podjednakoj mjeri Grude –​ Meksiko – Kanada.

I više bi vremena provodio na rodnoj grudi u Grudama, točnije u mjestašcu Borajna u koju je voljan investirati milijune, da ga u tome ne koči, pogađate, birokracija. I korupcija, zašto da se lažemo kad sve znamo. Kad se tomu pridodaju nesređene obiteljske relacije, dođe čovjeku da pobjegne iz prekrasne Hercegovine glavom bez obzira, zauvijek ostane na toplom pijesku Meksika ili u uređenom, na investicije spremnomi za biznis zahvalnom Torontu, Vancouveru, negdje u Kanadi, bilo gdje.

‘Pogan sam bio’

Ali ne, postoji tu ipak neki “faktor X”, ne da se s hercegovačkog krša Ljubo tek tako. Zvao se on i pet puta “Louie” ako vam drago, njega je baš taj siromašni, sveti krš skovao tako upornoga i žilavoga. I zato će – dade li Bog sreće, a zagovor obližnje Gospe Međugorske zdravlja – Ljubo baš u Borajni napraviti ono što je naumio. A to su nepregledni vinogradi zasađeni trnjakom, žilavkom, merlotom i širazom, etnoselo s autohtonim kućicama za odmor, ali i golf-terenom, velikim objektom uklopljenim u okoliš s bazenom i najboljom gastronomskom ponudom, onakav kakav može privući u Hercegovinu i Kanađane, i Meksikance. Ma i Japance, Bože daj!

Ovo je prva cjelovita priča o samozatajnom Ljubi Louieu, prva koju dragovoljno za Slobodnu Dalmaciju daje, nakon cijelog svog mučeničkog ali i uspješnog života u dalekoj pečalbi. A otišao je davno, na pragu punoljetnosti, najprije u Austriju. Prisjeća se dana kad je izbačen iz osnovne škole nakon sedmog razreda, kaže, pogan je bio. Pripovijeda mirno, bez sjete, vraća se sve više tamo odakle je pobjegao; uz čašu dobrog crnoga priča bolje klizi. Sjedimo ispred jedne, središnje kućice u sklopu ranča koji uređuje na mjestu svoje stare rodne kuće.

‘Uvik falilo rane’

– Probo sam sva vina svijeta, ali meni je moje najbolje. Ozbiljno vam kažem – nazdravlja Mikulić.

Vinarstvo i vinogradarstvo nije njegov “core-business”, da ne bude zabune; on je krupni igrač na tržištu dionica, a vino mu je ono što su nekome balote. Hobi, razbibriga. Prvi posao kojim se počeo u životu baviti je –​ klačina.

– Da, pravijo sam klak. Klačinu. Nije uspila jedne godine, pa sam otišo u Austriju. Onda se tamo bižalo, a meni se nije išlo ni u školu, ni u vojsku; rasporedilo me u autojedinicu. Ma, još i prije vojske sam vidijo da moram otić, jako se teško živilo. Imali smo mi četrdeset ovaca, pet krava i dva krmeta, ali to je bilo nedovoljno da prihrani nas jedanest u kući. Dva su mi brata zarana i umrla, jedan u bešiki (kolijevci, nap.a.), drugi strado od pištolja, igro se bijo. Uvik je rane (hrane, nap.a.) falilo. Otac bi prodo duvan i kupijo brašno, a mater bi ispekla kruh, ali ga nismo smjeli jest prije sutradan jer bi ga onako toplo ispečenog svega pojeli odmah pa ne bi doteklo. Bijo sam mršav ko prut kad sam došo u Austriju; sjećam se da me niko nije htijo uzet za rađu.

Jednom sam tako stajo čekajući da me pokupi poslodavac za fizički rad, svi su drugi već ošli na rađu, ja osto. I zaustavijo se auto, pita čovjek: “arbeit?”. Ja mu kažem: “ja”, yes. I on me uzo, odveo u vinograd, a ja do kraja dana sve napravijo bez greške! Onda me pita: “morgen?”, za sutra. I tako ja kod njega stalno radijo, ojačo, devet je vinograda imo i krankšal (kao neku privatnu ambulantu, nap.a.). Njegova se kćer bila zaljubila u mene, ali ja sam tada bio seljak, primitivan; smetalo mi je što je godinu dana starija od mene. I tako je nisam tijo ženit. Koja budala, seljak…


Ribar, pa drvosječa

– Djever i sestre me zovu u Kanadu, u Toronto, ja njoj kažem “in mintime” da ću se vratit za godinu dana. I ošo ja u Toronto, radijo tamo obnoć, naporno bilo, obnoć se spava a ne radi. Nije mi se svidilo u Torontu, ali onda sam upozno jednog Dalmatinca, i on me pozove u Vancouver; ni njemu Toronto nije lego…

– So, zaradim ja u Torontu nekih 2500 dolara, kupijo kartu i odo u Vancouver. Tamo sam ribarijo jer Hrvati u tom gradu drže oko 70 posto komeršal-ribanje (engleski: commercial), ali slabo je to išlo. Onda upozno jednog Ličanina, on me pak odveo u šumu. To je bilo dobro, jak poso, ali mi je jedno stablo prilikom sječe stuklo nogu u sto komada, i danas je ostala cenat kraća! Godinu dana sam se oporavljo, gadno je bilo, kako su me samo iznijeli, morfij dali, ali oporavijo sam se – i opet u šumu – veselo sažima Ljubo, koji je u međuvremenu proširio posao u šumarskoj industriji, sam organizirao posao, dobro zarađivao na krčenju i čišćenju terena. Kupio je i tri kuće tijekom četrnaest godina – dok ga nije okrpila svjetska inflacija 1981. – i postao od Ljube – “Louie”.

– Ma bilo mi komplicirano objašnjavat, zvali su me ispočetka L-Džubo, ja onda radije posto Louie, radijo dobro, u danu bi zaradijo tisuću kanadskih dolara bez problema. Nažalost, korupcije ima i tamo, počeli su me zezat inspektori, tražili su mito a ja na to ne pristajem. I tako ja u inflaciji i uz sve probleme i pad posla osto bez dvije od tri kuće – kaže Ljubo, koji je u životu dotaknuo i zvijezde i dno. Više puta…

Betty i četvero djece

Stigao se, kaže, na vrijeme oženiti, bilo je to 1978. godine, kad je imao 30 godina, i na jednoj od hrvatskih zabava u Kanadi upoznao devet godina mlađu Betty Dražetu, podrijetlom od Zadra. Dobili su u braku (koji traje i dandanas) četvero djece, tri kćeri i sina kao predzadnje dijete. Baš kad je nasljednik Mate-Matthew bio na putu, ulovila ih je velika ekonomska kriza.

– To je bijo gadan period, ništa mi nije išlo od ruke, a imo dvije male kćeri i sina na putu. Kladijo sam se na konje, i tu isto gubio; onda sam upozno jednog Portugesea, on bi mi reko na kojega da se kladim, imo je insajderske informacije – namiguje Ljubo. On bi imo informaciju o favoritu, pa bi mi reko, a ja bi uložijo na tog konja. Malo sam se oporavijo, ali još sam bijo down – priznaje naš sugovornik i prisjeća se s mukom kako je bio “zbrokiran”.

Išli su jednom na ručak on i “Portugese” u restoran “Charlie Brown”, i tu je novom prijatelju/doušniku za klađenje otvorio, kaže, dušu. Ovaj mu je na to rekao:

– Onda je ovo your luckiest day, tako mi je reko, i da će mi otvorit kompaniju za burzu. Ja se u to apsolutely uopće nisam razumijo – Ljubo će, ali je prijedlog ipak prihvatio. Otvorio je tvrtku naziva “Manduša”, po vrtu iza svoje kuće nazvanu. Morao je inicijalno prikupiti 60 tisuća dolara, a tu mu je pak priskočio Dani Pavlović, Hrvat iz Kanade kojega je upoznao kad su zajedno dolazili u Kanadi kod domaćice Janje na raštiku.

–​ Uručijo mi je šezdeset iljada dolara u čekovin, yes. I šezdeset udjelničara koji su dali po iljadu dolara. Odma san ga imenovo direktoron, a sebe –​ Louieja –​ predsjednikon kompanije. Tada san zna da okrićen novi list u životu; nema više kopanja ni rizanja drva. Odsad radi mozak – veli Louie.

Rasprodaja i podmetanja

Uskoro u vrtiću gdje je vodio kćerkicu upoznaje Švicarca, vlasnika brokerske kuće, s kojim se sprijateljuje i ulazi u “partnership”. Švicarac stavlja u firmu – koja do tada ima 60 tisuća dolara i jedan “property” –​ Portugalčevu nekretninu – čak milijun dolara u apoenima od 35 centi u dionicama.

– Milijun u tresory – naglašava Ljubo.

– Trebalo ih je trošit namjenski, tako je bijo dogovor. Onda upoznajem prijatelja koji buši naftu, uziman od onog kapitala dvadeset posto i stavljan u bušotinu; bilo je succesfull. I tako napuštan rudarstvo, ulazin u naftu i radin sa SAD-on. E to je divno; u Americi jedan seljačina ka ja dobije šansu za zaradit milijune. Ovde nema te šanse, nikad – razočarano će Ljubo, koji uprihođuje deseterostruko više od uloženog u roku od godine dana, radi sa Catherine Islandom (LA), drži i predavanja, te bilježi prihod od 40 milijuna dolara!

Kupuje 19 kuća u Vancouveru do 1988. godine, ali ni to nije njegov poslovni zenit; u najjačoj fazi u Africi pravi kobalt i ulaže s francuskom tvrtkom 180 milijuna (od čega šest vlastitog “keša”) u posao u Ugandi koji se međutim nije pokazao profitabilan. Preko noći ostaje bez svoje “šestice”. Bilo je to 1995. godine, nakon što se već istrošio i od pomaganja Hrvatskoj u ratu, i od pokušaja ulaganja u svojoj zemlji, koju od devedesetih posjećuje češće nego ikad prije. Sprijateljio se i s Gojkom Šuškom, generalom Toljem, ali nikad svoje političke veze nije petljao u posao koji je imao ozbiljnih oscilacija. Jednu po jednu prodaje kuće u Vancouveru, kupuje zemlju u Hercegovini ali tu doživljava birokratski kaos i podmetanje od vlastite rodbine, susreće se s famoznim hrvatskim (hercegovačkim) jalom.


Naše ‘svete zemlje’

–​ Popušijo sam veliku lovu –​ rezimira Ljubo. No, nastavlja dalje.

–​ Kupijo sam ponovo koliko sam naumio, a ulažem i u druge nekretnine, ne samo u Hercegovini. Na primjer, kupijo sam stan od 220 kvadrata na plaži u Cabo Sant Lucasu u Meksiku; tamo je stalno ljeto, pa mi zimi bude fino toplo. Tamo sam naučijo pit tekilu, godinama nisam osim vina pijo ništa. Ali dobra tekila je super, bez limuna i soli, to su gluposti, tako seljaci piju…

U Grudama, ovde u Borajni najvolim kad je vruće, ali i jematva je lipa bila, eto sve smo potrgali, ima zasad šesnest iljada trsova, yes. Taman za osobne potrebe dobrog vina, dok ne proširim proizvodnju, a hoću ako me birokracija ne zakoči – najavljuje Mikulić, mada ne odveć optimistično.

Hercegovina i Dalmacija su, kaže, “svete zemlje” iz kojih ljudi ne bi trebali odlaziti na rad u Njemačku. Ali odlaze, a oni koji ne odu životare, uzmu kredite i zakopaju se zauvijek.

– Na primjer, pogledajte cijenu papira domaće robne marke i nekog njemačkog papira na polici; iste su. A radnik u Njemačkoj ima tri hiljade maraka, dok naš ima osamsto maraka za isti poso. Eto, tako radi poslodavac koji nema konkurencije na tržištu, ucjenjuje radnika jer zna da ovaj nema izbora. I onda netko ima ekstraprofit, a neko životari. I još digne kredit na tu mizeriju od plaće da oženi sina, i gotov je zauvijek. Zakopan, ne može ni u Njemačku. Može samo pjevat “Nek’ ti kušin bude stina” – trpko se šali Ljubo, koji bi gradio, ljude zaposlio, čestito platio. Ali…

Muče me s dozvolama

– Muče me ovdje s dozvolama ko nigdi u svijetu. Vinograd, vinarija, etnoselo, vinski hotel, golf-igralište… Sve bi to ovdje moglo niknut, još je i svetište u blizini, u župi Klobuk, a ni Međugorje nije daleko. Birokracija je ovdje najgora od svih zemalja di sam bijo – naglašava Mikulić.

Ljuti ga i što ljudi ne žele raditi na zemlji, a neće ni da je prodaju; tako stoji kao mrtvi kapital, zarasla, jalova.

– Trebalo bi, ko vani, uvest porez na zemlju. Pa onda ili na njoj radi da ti donosi dobit i da možeš platit porez, ili prodaj drugome ko hoće radit – rezolutan je naš sugovornik.

Slobodna Dalmacija