Peta sezona “Masterchefa” donijela je nove zanimljive natjecatelje, ali i promjenu u sastavu žirija pa su gledatelji upoznali chefove Melkiora Bašića, Damira Tomljanovića i Stjepana Vukadina, pred kojima je u sljedećim tjednima zahtjevan zadatak kušanja i ocjenjivanja brojnih jela.
U ovom broju Ekrana predstavljamo vam Stjepana Vukadina, koji nas je oduševio zanimljivom životnom pričom, ali i bogatom i uspješnom karijerom za jednog 28-godišnjaka. Otkrio nam je kako se snašao u ulozi člana žirija i koji mu je dio ocjenjivanja najteži, a koji najlakši. – Nije bilo lako ispočetka, trema je zasigurno bila prisutna, sve nam je to novo bilo, ali s vremenom postaje puno lakše i prirodnije. Najteže je ocijeniti kandidata ako nije dobro izveo što je zamislio, a vidiš po njemu da ima volju i želju da prođe dalje. Tu svakako nastojim davati konstruktivne kritike i nadam se da ih i slušaju. Najlakši je dio kada pred vas dođe ukusno i lijepo prezentirano jelo. Tada nema nikakvih problema i takav je tanjur najlakše ocijeniti – govori nam Stjepan i osvrće se na profil kandidata koje ćemo gledati u ovoj sezoni showa na Novoj TV.
– Ima svega, rekao bih. Definitivno ima onih koji imaju veće znanje od drugih, ali kako natjecanje ide dalje, vidi se veliki rast i volja za napredovanjem ostalih kandidata. U svakom slučaju jako je lijepo vidjeti njihov rast iz izazova u izazov – kaže Vukadin. Chefove Melkiora i Damira poznaje iz viđenja, a kako snimanja odmiču, njih trojica iz dana u dan sve su bliskija i Stjepan kaže postaju pravi prijatelji. – Svakim danom sve smo povezaniji i mogu reći da postajemo pravi prijatelji. Dosta vremena provodimo skupa na snimanju i stvarno smo “kliknuli”. Ponekad se ne slažemo u potpunosti, ali uglavnom da. Znamo što je dobro, a što ne – kaže nam Stjepan o novostečenim prijateljima i objašnjava koji su njemu najvažniji kriteriji u ocjenjivanju natjecatelja. – Najvažniji kriterij su okusi koji se kriju na “pijatu”. Bilo bi poželjno da to i izgleda lijepo, to jest da je serviranje na nekoj razini, ali okusi su ti koji me mogu kupiti. Serviranje se može i doraditi, usavršiti, ali okuse ipak moraš malo poznavati i znati sljubiti – objašnjava nam chef rodom iz Rogoznice. U nastavku razgovora vratili smo se na njegove tinejdžerske godine, kada mu zanimanje chefa nije bilo na listi prioriteta i vidio se u sasvim drugoj ulozi – svećeničkoj.
– Kao mali ministrirao sam kod don Filipa u Rogoznici i puno vremena provodio u crkvi. Također, moj stric Krešimir je franjevac te od malih nogu imam usađene vjerske vrijednosti. Jedno jutro sam se probudio i poželio sam biti svećenik. Sljedeće opet ista priča. Razmišljao sam proći će, u pubertetu sam, tražim se. No nije prošlo ni nakon mjesec i pol. Kao kad se zaljubite i mislite o toj osobi cijelo vrijeme. To sam osjetio, mislim da je to bio poziv. Odlučio sam reći roditeljima, stricu, svom župniku i tako sam otišao u sjemenište – kaže nam chef. Ubrzo je ipak shvatio da to nije poziv za njega. – Nakon pola godine ipak sam shvatio da to nije ono što mi je predodređeno. Ljubav prema kuhinji je rasla i odlučio sam ipak upisati kuharsku. Pamtim riječi svog rektora Mladena: “Stipe, ne trebaš biti ni svećenik, ni biskup, ni kardinal ni papa da bi bio dobar čovjek. Ostani takav kakav jesi i nemoj izgubiti Boga u svom životu. Dobar si ti momak”. I dan-danas se vodim tim riječima... – kaže Vukadin. Brzo nakon završetka srednje škole u Rogoznici u Marini Frapa dobio je posao i jako brzo napredovao, a tih prvih dana u profesionalnoj kuhinji prisjeća se ovako: – Odmah po završetku srednje škole dobio sam posao, gdje sam odrađivao praksu. Prva godina bila je “vatrena”. Doslovno sam bačen u vatru, radio sam po 13-15 sati na dan. Od pripreme do radnji na više stanica u kuhinji. Ta me sezona, odnosno ta godina nekako iskovala. Dok su moji vršnjaci uživali na kupanju i u izlascima, ja sam radio po 15 sati. Drago mi je da sam odmah ubačen u vatru jer me to jednostavno ojačalo – dodaje za Večernji list Vukadin.
Ljubav prema kuhanju naslijedio je od bake, za koju kaže da ga je naučila što su to pravi okusi, a imao je još obiteljskih uzora kada je kuhanje u pitanju. – Pokojna baka naučila me što su pravi okusi, a zatim mama i stric, koji uvijek nešto kuhaju. Uz njih sam zavolio kuhinju. Nisu profesionalni kuhari, ali pripremaju ukusnu hranu. Mislim da je moje prvo jelo bila kuhana pura i da sam je kuhao uz pokojnu baku Maru – prisjetio se chef, koji je podrijetlom iz BiH, a odrastao je u Dalmaciji pa ga je ekipa Večernjaka pitala kombinira li okuse Mediterana i rodnog kraja svojih roditelja. – Mama i tata su iz Bugojna. Ja sam rođen u Splitu i cijeli svoj život živim u Dalmaciji. Uz more. Nekako se i očekuje da kuham dalmatinsko. Ne spajam BiH i Dalmaciju. Ali... dobra ideja – kaže Stjepan, a mi ga pitamo može li se prisjetiti nekog svog velikog debakla u kuhinji. – Pa neki veliki debakl baš i nisam imao jer sam igrač na sigurno i definitivno ne bih dao gostu nešto što sam ne bih pojeo. Bilo je kojekakvih pokušaja nespojivoga jer, dok učiš, svašta ti pada na pamet – kaže Stjepan, koji je bio chef i u poznatom splitskom restoranu “Zrno soli”, u kojem su mu gosti bile brojne poznate osobe. – Kuhao sam za velika svjetska imena, ne volim to isticati, ali jedan od zahvalnijih gostiju bio je Owen Wilson. Toliko je susretljiv da nikad ne biste pomislili da je velika zvijezda – kaže.
Posao chefa podrazumijeva nestalno radno vrijeme, u kojem nema puno slobodnog vremena, a Stjepan nam otkriva kako njegova supruga podnosi izbivanja iz kuće i koliko joj on pomaže u brizi o sinu. – Moja Kate također radi u ugostiteljstvu i razumije posao onakav kakav on jest. Naporan i bez radnog vremena, pogotovo kad imaš određeni tim ljudi koji treba voditi i držati sve pod kontrolom. Svaku minutu svojega slobodnog vremena, kad ga uhvatim, nastojim provesti sa suprugom i sinom Gabrielom. Ona je majka u svakom smislu riječi i vidim koliko joj je teško nekad bez mene. Zaista, majke... skidam vam kapu do poda! Najteži posao na svijetu definitivno – iskreno će za Vecernji.ba Vukadin. Znanje je upijao od brojnih uspješnih kuhara, ali jedno mentorsko ime posebno ističe. – Izdvojio bih jednog od svojih prvih mentora. To je Jure Mula koji, nažalost, više nije među nama, ali pamtim njegove mudre riječi i jela koja mi je pokazivao. “Stipe, nemoj nikada izdati jelo zbog brzine, neka čekaju. Bolje da dobiju jelo kako treba nego da ne valja pa na kraju ništa ne dobiješ” – prisjetio se važne lekcije.
Zamolili smo ga da nam izdvoji tri jela na vrhu svoje liste, a Stjepan nam je uzvratio da je to težak zadatak, no ipak se odlučio za brudet s komina, kruh ispod peke i pitu ispod sača te dodao da su to okusi koji se ne zaboravljaju. Za kraj pitali smo ga čime se bavi kada nije zaokupljen kuhanjem i smišljanjem novih jela. – Rekao bih da imam tri ljubavi. Jednu sam pretočio u posao i to je kuhinja. Druge dvije ljubavi su fotografija i ribolov. Uživam u tome jednako kao i u kuhanju. Volim fotografiju jer je oblik umjetnosti, baš kao i kuhanje, a ribolov me opušta na jednoj drugoj razini.
