Josip Kuštra otisnuo se put Amerike davne 1967. godine iz rodnih Runovića, kao sin jedinac majke Mare
Čudne su sudbine brojnih Imoćana koji su desetljećima odlazili u svijet tražeći bolji život. Prvo pradjedovi, pa djedovi, pa očevi, pa djeca, i tako do dana današnjih. Gradile su vrijedne ruke Imoćana Australiju, Ameriku, Argentinu, Čile, Kanadu, da o zemljama zapadne Europe i ne govorimo. I u najvećem broju uspijevali stvoriti i sebi i svojim potomcima bolji život. Mnogi su se i obogatili, ali podosta njih su, nažalost, ostavili i svoje kosti daleko od domovine i Imotske krajine...
Ovdje, pak, donosimo jednu lijepu priču o Josipu Kuštri, 80-godišnjem Runovićaninu, priču o promućurnosti imotskog čovjeka koji se otisnuo u Ameriku i tamo stekao status jednog od najpoznatijih imotskih iseljenika, piše Braco Ćosić za Slobodnu Dalmaciju. Priču o čovjeku koji je svojim domoljubljem i poštenim radom dobio priznanja i svjetski poznatih Amerikanaca. Ni više ni manje nego dvojice predsjednika SAD-a, Ronalda Reagana i Donalda Trumpa.
Pomoć majke Mare
Josip Kuštra otisnuo se put Amerike davne 1967. godine iz rodnih Runovića, kao sin jedinac majke Mare (otac mu je ranije umro). Dolaskom u SAD obavljao je konobarske i druge poslove u uglednim restoranima tridesetak godina. Poslije je otvorio svoja dva restorana, koja su mu donijela izniman profit.
- Upravo je i to ključ moga uspjeha - govori nam Josip ispred svoje stare, a sada preuređene rodne kuće u Runovićima. Društvo nam je činio i Branko Biočić, njegov susjed, koji nam je i ugovorio ovaj razgovor.
- Radiš privatno, stvaraš ili propadaš sam! Drži se zlatnog američkog pravila da jedino što tamo moraš jest umrijeti i platiti porez državi. Ja sam se toga držao i uspio. Danas moja tri sina i dvije kćeri imaju svoj kruh, a ja i moja supruga financijski sigurne umirovljeničke dane. Vidite, gledam u mojoj Hrvatskoj da jedini koji imaju uredne prinose, plaće i dobit jesu privatnici koji rade i plaćaju državi porez. Kada to postane zakon, kada ona vojska na državnim jaslama, jaslama jedinica lokalnih samouprava, državnih firmi bude manja, a koji se naplaćuju, nekada i posve nezasluženo novcem od poreza ovih koji privatno rade, onda će moja Hrvatska imati puni procvat. Sve osim toga vodi u propast. Moram spomenuti da sam i ja tamo, u Americi, bio u financijskoj krizi, a onda mi je moja Mara poslala novac koji mi je bio zlata vrijedan kod kupnje prvog restorana. Taj blagoslovljeni novac moje majke, umjesto da ja njoj šaljem, ostavio me je u Americi i evo danas sam čvrsto na nogama. Svojoj majci odužio sam se vrlo malo i žao mi je što nije živjela duže. Obnovio sam svoju rodnu kuću, posvetio je upravo njoj i znam da sada gore uživa gledajući sve ovo - suznih očiju kazuje Josip.
Ti meni, ja tebi
Pustili smo sijedog osamdesetogodišnjaka da udahne punim plućima, obriše suze, postavivši mu pitanje o njegovim prijateljskim vezama s dvojicom američkih predsjednika.
- Pazite, sedamdeset i devete i osamdesete bilo je u Americi klasičnih problema s imigrantima, posebno iz zemalja Istočne Europe, koje su trpjele tiraniju ondašnjega Sovjetskog Saveza. Kako je i moj narod bio pod komunističkom vlašću, ja sam uz nekolicinu svojih sunarodnjaka, posebno iz Imotske krajine, odlazio u društva Poljaka, Ukrajinaca, Čehoslovaka i drugih, na jedan način okupljajući ih za predstojeće predsjedničke izbore. Jer kako je američki predsjednik Gerald Ford, iako je bio konzervativac, jednom rekao da on misli da Poljska nije okupirana od Sovjetskog Saveza, mi smo se svi ujedinili da glasujemo za republikanca Reagana, koji je istinski shvatio situaciju u kojoj su bili ti narodi Europe - da su okupirani i da bi trebali biti slobodni. Tako sam ja vodio i kampanju za Reagana u vrlo osjetljivoj, ali brojnoj populaciji imigranata iz Istočne Europe. On je to doznao, vidio, pa iako su ga njegove službe odvraćale od posjeta našem Hrvatskom društvu, došao je, družio se s nama. Popili smo zajedno našega domaćega vina. Odnekud se stvorilo. Bio je to ugodan razgovor s budućim predsjednikom najveće svjetske sile. Upoznali smo se, a onda, na samom vrhuncu njegove predsjedničke kampanje, ja sam praktički s njegovom suprugom Nancy Reagan danima automobilima i autobusima odlazio od društva do društva, iz kluba u klub Poljaka, Ukrajinaca, Čehoslovaka i svih drugih imigratskih klubova. Praktički, naš odnos je bio svojevrstan biznis - ti meni osiguraj glasove, a ja tebi i tvojima zaleđinu i podržavanje neovisnosti i slobodu tih zemalja i njihovih naroda. Kontakti su bili izuzetni, a vrhunac je bio i njegov poziv meni i supruzi da budemo na znamenitom inauguracijskom predsjedničkom balu u Bijeloj kući, gdje je pozvana krema političara i biznismena. On je za mene jedan od najpravednijih američkih predsjednika jer je volio svoju zemlju, svoj narod i tako je htio da bude svim narodima.
Donald, alkohol i crnci
- A Donalda Trumpa? Pa mogu kazati da sam ga poslužio najmanje pedeset puta dok sam radio u kultnom newyorškom restoranu "Peter Luger". To je bio ekskluzivni restoran u Brooklynu u koji je dolazila američka filmska, politička, kulturna i sportska elita. Restoran je pravio prosječni dnevni inkas do 200 tisuća dolara. Vikendima ili nekim prigodama znao se taj inkas uduplati. S Trumpom sam se zbližio... Naručivao mi je ovako: "Joe, daj mi ovaj ili onaj steak, daj mi tri spinaća, daj mi ovo, daj mi ono i donesi mi colu." Nije pio vino ni općenito alkohol, to dobro znam jer mu je brat umro baš od velike konzumacije alkohola. Razgovarali smo o svemu i svačemu, osobno sam poznavao svu njegovu djecu, Ivanku, Erica... Donald je tako jednostavan čovjek, kao i njegova familija. I njegov je otac bio divan čovjek. Govorili su njegovi politički protivnici da mu je otac mrzio crnce, no to nije istina. On je, dapače, imao crnca osobnog šofera, zvao se Fred. Vodio ga je i na ručkove i večere, zajedno su sjedili. Znam da bi njegova supruga i šofer jeli steakove, a on bi jeo mljeveno meso jer su mu zubi bili loši. I kako možeš tako toga čovjeka optužiti da ne voli crnce? To ti je ta ljevičarska megalomanska laž, jer kad deset puta izrečeš laž, ona postaje istina. Imali smo i mi prilike uvjeriti se to od naših susjeda koji su nas napali. Pa evo sada su i Bidena izabrali na laž. I tako laž, laž i laž, i Trump je postao pa zvijer. A, vjerujte, Amerika nije imala pametnijeg predsjednika, menadžera. Pa ja sam to vidio, živio sam taj život. On dođe u restoran ne kao čelnik najveće svjetske sile, već kao običan čovjek. Pruža ti ruku, pita: "Hej, Joe, kako si, kako familija, kako biznis, imaš li problema..." i tako.
Riječi Johna Kennedyja
- Isto tako je i bivši francuski predsjednik Jacques Chirac, kojega sam također posluživao, bio jednostavan, kulturan čovjek, razgovarao sam s njim. Pitao me odakle sam, kako ide posao. U "Peteru Lugeru" upoznao sam Elizabeth Taylor, Franka Sinatru i da sada ne nabrajam sportaše američkog nogometa, košarke, kongresmene, guvernere američkih država. Konačno i predsjednik Trump mi je uručio i jednu lijepu zahvalnicu 2018. godine.
- Ma nije ovo sada da se ja hvalim, samo sam htio kazati koliko su ti ljudi jednostavni, narodni ljudi. Njima je na pameti uvijek ona znamenita rečenica Johna Kennedyja: "Pitaj se što možeš napraviti za svoju zemlju, a ne što tvoja zemlja može napraviti za tebe." Naša ljubljena zemlja Hrvatska je prazna, dugujemo svakome, stotine uhljeba primaju plaće iz državne kase, umjesto da rade i stvaraju vrijednosti. Zašto naša mladost gradi Njemačku ili neke zemlje zapadne Europe. Zašto? Ovdje u Hrvatskoj sigurno ima posla. Ne smije turizam biti samo tri-četiri mjeseca, već cijelu godinu, jer imamo što pokazati i ponuditi ljudima. Pa vidite tko nam sve dolazi ljeti, koje svjetske sportske, kulturne, političke, glumačke, biznis face. Pa ne dolaze zato što smo im dragi, nego zato što uživaju u ljepotama naše zemlje, u njezinoj gastronomiji, vinu, čistom moru.
Radi i porez plati
- Eto, ja se raspričao, ali morao sam isprazniti iz sebe što me tišti, jer volim svoju zemlju. Vidite, ja dođem tri-četiri mjeseca u Hrvatsku, i to svake godine. Ostavimo u prosjeku tridesetak tisuća dolara ja i moja obitelj. I uvijek ću dok sam živ dolaziti, ali ovdje se trebaju mijenjati neke navike. U Americi otvorite firmu za pedeset dolara u deset minuta. Zaposlite koliko god hoćete ljudi, plati uredno porez i država će te gurati. Meni moj grad gdje imam dva restorana uvijek nešto nudi, potiče, gura me, daje pogodnosti da još širim biznis. A mi želimo privatno vlasništvo po uzoru zapada. Pa dajte ljudima da rade, nemojte ih gušiti birokracijom, pustim papirima, pojednostavnite procese - na kraju će Josip Kuštra za Slobodnu Dalmaciju.
