Fra Mirko Majdandžić, gvardijana samostana u Fojnici, kaže kako za njega ne postoji suživot već samo zajednički život svih u Bosni i Hercegovini.
Rješenje je malo iskrenosti i ljubavi prema drugome. “Nismo dorasli problemima jer rat nismo završili.”
DW: Jedan broj političara dovode u pitanje zajednički život u BiH. Možete li nam Vi, kao gvardijan Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici i predstavnik franjevačkog reda koji je u BiH preko 700 godina i koje je narod prozvao “čuvarima Bosne”, reći da li je suživot u toj zemlji nemoguć?
Fra Majdandžić: Suživot je kad neko živi uz nekoga, ali nemaš s njim nikave veze. Ja obično koristim termin život. Mi u BiH živimo zajedno. U jednoj kući nas je bilo osmoro djece i nije bilo dana kad se nismo posvadili. To je bilo normalno da se mi djeca potučemo ali i izmirimo. Ali smo živjeli zajedno. Mi ovdje u BiH smo jedan narod koji je možda nešto različitih korijena i vjerskih pogleda, ali mi smo ovdje jedno. I mi ovdje živimo. To što se nekad ne volimo, kao što se braća i sestre zavade, ništa ne mijenja na tome da smo mi sigurno braća i sestre.
Šta treba napraviti da se prevaziđu antagonizmi, koji su, kako se čini, sve veći i veći?
Treba napraviti osnovne okvire da se svako osjeća dobro. Ovdje je dolazio moj ratni i sadašnji prijatelj Željko Komšić, pa su mi Hrvati psovali mater i spominjali roditelje, šta ja njega imam primat. On je i dalje moj drug, mi smo igrali lopte, mada ja mislim da nije ispravno da on bude član Predsjedništva. Hrvati npr. hoće konja i mi hoćemo da nas konj predstavlja ali mi ga izabrali. Ja moram kazat, šta mene čini sretnim u jednoj zajednici. Dok budete Vi, treći, peti meni to određivali – nema tu sreće. Ali, mi nismo dorasli tom problemu, jer mi nismo rat završili. Mi ratujemo i dalje: mi Hrvati, Srbi i Bošnjaci, samo drugim sredstvima. Koristimo glasanje i izbore, koristimo prijatelje, koristimo strah. To je kategorija, koja zna biti irealna. Ja se sad trebam bojati nekog ko se zove Safet, jer ako Safet bude predsjednik općine u Fojnici, ja neću moći živjeti.To je laž.
Je li dobro uređivati BiH po etničkim principima?
Bio sam na Bobovcu prije nekoliko godina (op. red.: kraljevski grad srednjovjekovne Bosne), svirali smo za Dan državnosti BiH. Tada sam rekao, a taj snimak je imao milion pregleda, ova država je u jeku 2. svjetskog rata nastala zato što su ljudi bili pametni i rekli, hajdemo mi najbolje svoje što imamo udružit i napravit zajednicu da živimo – i napravili su Jugoslaviju. Sad bi trebalo da ja kao Hrvat najbolje svoje što imam, svoju kulturu, uložim u našu zajednicu Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Da Srbin uloži sav svoj humor i najbolje što zna napravit. Ne može biti smetnja što je Srbin, smetnja je ako ne valja, ako nije čovjek. I da Bošnjak uloži svu svoju nježnost i dobrotu i osjećaj prema BiH, ali ne da misli da samo on voli BiH, i ja je volim. Ako mater ima troje djece, svako dijete na različit način voli mater ali svako je voli. Ali ne možeš ti kazat da ja mamu ne volim.
Dodik ne bi postojao i ne bi imao nikakve snage da ne postoji Komšić i Izetbegović, jer oni jedni drugima daju snagu. Oni su kao trofazna struja. Oni jedni drugima pale motore i oni jedan drugome trebaju.
Šta je rješenje?
Rješenje je malo iskrenosti i ljubavi prema onom drugome. Primjer: Prije nekoliko dana sam prešao preko Rostova, tamo se traži gdje su zakopani pobijeni Hrvati iz Bugojna. Nema šansi da Bošnjaci Bugojna poput Mlače (op. Red.: ratni načelnik Bugojna) ne zna gdje su njihove kosti, kao ni ministri Selimović i Cikotić. Iskreno bi bilo da kažu, braćo ili polubraćo ili amidžići Hrvati, eno gore iskopajte, odnesite kosti i sahranite ih. E tad bi ja vjerovao da ima želje da nešto gradimo, tad bi Srebrenica bila i Hrvatima sveto mjesto. Ne mogu ja samo svoje žrtve proglasiti svetima. Hajmo ih pronać sve. Na Kazanima treba biti podignut spomenik ubijenim Srbima, prošlo je više od 25 godina, gradonačelnica Benjamiuna Karić je to obećala i vjerujem joj više nego Izetbegoviću. Bio sam jednom u Vogošći sa reisom Kavazovićem koji je tada bio Tuzlanski muftija. Razgovarali smo o toma šta da radimo da li da vjerski sahranimo žrtvu a našao si samo potkoljenicu ili recimo 6 posto ostatka skeleta. I rekli smo otprilike isto: tim ljudima, pogotovo ako su žrtve a jesu, je svejedno – oni su u raju, dženetu. Nama koji smo ostali važno je da znamo gdje ću upalit svijeću, gdje ću molit fatihu. Ni ti što su tu sjedili nisu bili iskreni. Iako su znali gdje ima grobnica i pokopanih i jednih i drugih i trećih, nisu to htjeli reći.
