Život brončanog Martina: Imao je tri godine kad je u majčinu naručju bježao iz Vukovara

Nakon što je na dan pada Vukovara poslao obitelj na sigurno, njegov otac Boris krenuo je u proboj iz opkoljena i razrušena grada. Četvrt stoljeća kasnije, njegov sin, čvrst poput vukovarskog vodotornja, izveo je pak nevjerojatan proboj na olimpijskoj sceni.

Odveslao je još jednu utrku za pamćenje i osvojio broncu u veslačkoj formuli jedan. Lijepo će se ta medalja sjajiti uz onu srebrnu iz Rio de Janeira otprije pet godina, također u infarktnoj utrci. Ali, dok su tad tisućinke presudile kontra njega, sad su stotinke bile uz njega pa je stigao do medalje koju naziva platinastom. Toliko mu znači, toliko je sretan.

Do koje, kao i do srebra, ne bi došao da nije toliko toga prošao, da nije toliko psihički jak. Naime, život ga je očeličio. Sa samo tri godine, u majčinu naručju, morao je bježati iz rodnoga grada.

- Ja se toga ne sjećam, no po pričama sam si slagao slike. Bili smo kraće vrijeme u Austriji, dok je otac tražio posao u Njemačkoj, a onda smo se preselili u njemački Garmisch gdje se tata u hotelu zaposlio kao kućni majstor, a mama kao konobarica. Živjeli smo jedno vrijeme u stanu za osoblje, a onda smo otišli u podstanare. Brat je išao u osnovnu školu, a ja u vrtić koji nisam volio jer nikoga nisam razumio, a u Zagreb smo došli kada sam imao sedam godina. Od 1995. živim na Knežiji i to je moj kvart. U Vukovaru živi još samo baka.

Ne voli "kopati" po sjećanjima roditelja...

- Prije me zanimalo što se događalo, no sada sam oprezan. Kad je dan pada Vukovara i gledamo to na televiziji, kad se osjeti neugodna tišina prebacimo na drugi kanal.

Večernji list