Baka Mara iz Zmijavaca: ‘U 107. sam se cipila onom Astrom, radim u vrtu, vinogradu... pletem‘

Rođena je davne 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, u Ivanbegovini u zaseoku Kujundžići. Sa svojih 17 godina udala se 1932. u zaseok Gabelice u Podbablju za svoju prvu i jedinu ljubav, svoga Antu koji je od nje bio stariji 12 godina. Onda su 1953. prešli živjeti u Zmijavce. Ante je, na Marinu veliku žalost, umro samo dvije godine kasnije 1955. te je ostala udovica s četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Jedan sin je, na njezinu najveću žalost, preminuo.

Eto, sve što smo dosad napisali o ovoj divnoj i vitalnoj starici to nam je rekla upravo ona kad smo je posjetili u njezinoj kući u Zmijavcima. I još nešto – možda će se mnogi pitati otkud tolika sigurnost za tako staru ženu tvrditi da će na Malu Gospu ove godine navršiti 107. godinu. Rekla bi baka Mara: "Nemoj, moje dite, praviti račun s Bogom." Ni na kraj pameti nam to nije, pogotovo nakon što nas je povukla za ruku da odemo u obližnji vinograd da nam pokaže kako obrezuje loze i čupa mladu kapulicu, pa kako miriše procvjetale trešnje oko kuće i govori "evo, meni moga prolića"...

Na početku našega razgovora, u ovo pandemijsko vrijeme, prvo nam se nametnulo pitanje je li se cijepila protiv koronavirusa?

– Jesam, prvi put i jedva čekam sada u petom misecu primit i drugu dozu da i to skinem s glave! Ja ti se inače uvik cipin protiv gripe. Sada su me cipili s onom Astrom za ovu bolest, koronu, i evo me – živa sam i zdrava!

Baka Mara dobrog je zdravlja, služi je i vid, još je čvrsta na nogama i vedroga je duha. Pitamo je kako je dogurala do 107., čemu to može zahvaliti, što radi, je li ikada bila u bolnici, kod liječnika, jednostavno – da nam otkrije recept svoje iznimne dugovječnosti...

– Sine moj, rodila san se četrnaeste kada je započeo onaj Prvi rat. Unda proživila Drugi pa i ovaj treći – veli baba Mara, a onda ju je prekinula nevjesta Marija: "Bako, to nije treći, već Domovinski rat."

– Je, je, tako je, naš rat, Domovinski, tako je, di smo mi pobijedili, je l' tako... – nastavlja baka Mara.

Njezina nevjesta Marija bila je udana za Marina sina koji je, nažalost, umro. Punih 48 godina živi s bakom Marom. O tome Marija zbori:

– Da, punih 48 godina smo zajedno i nikada se nismo k'o svekrva i nevjesta čuli, podigli jedna na drugu glas. Kada sam se ja razboljela, ona ti je sa mnom išla u Zagreb, ostala cijelo vrijeme dok sam primala terapije. Bili smo kod njenoga drugoga sina i unuka. Ma, ne da sada nešto uveličavam, ali mi je kao majka...

– Je, je, bolja mi je od ćeri, dite moje, Bog joj dao zdravlje! – hvali nevjestu baka Mara.

A Marija nastavlja:

– I tako, ja vam s njom odem u polje, još reže i lozovinom veže loze. Ne voli sjediti sama u kući pa onda nas dvije sjednemo u auto i odosmo... Ima 26 godina da je umro njezin sin, moj muž, i mi vam se držimo zajedno k'o jedno biće. Djeca otišla svatko za svojim poslom, srećom kćerka Maja je blizu pa nam dođe s djecom i razonodi nas, ali smo nas dvije same. Funkcioniramo k'o najtočniji sat. Bi ona i danas išla i vlakom, autobusom, gdje ja, tu i ona.

A mi opet pitamo baku Maru o receptu njezine dugovječnosti...

– Nema ti, sine moj, tu neke velike pameti nego se moraš držati samo one pametne –​ triba malo isti, triba malo piti, triba puno raditi, triba puno plakati. Sve sam ja to prošla. Unda, puno sam radila, puno, svašta sam volila radit i manila grm, sadila duvan, šušanj kupila, dvi krave, ovce i koze uzgajala, okopavala vinograd i kumpire, loze vezala, brimenja nosila na leđima, gojila četvero svoje dice, uputila ih poštene u svit. Unda sam i klačinu palila, kupila stine, čuvala vatru tri dana, sve sam ti ja to sama, moj sine, radila... Nikad se nisam pridala!

– A šta sam ila! Pa malo juhe, ko će dati svaki dan juhe i manistre, nego grzdulje, divljeg zelja, kapule, kruva, pure. A imala san i dobrog čovika, moga muža i to ti je rana, moj sine. Nikada me đavlu nije prida, uvik mi je dobar bio te 23 godine koliko smo živili zajedno, pokoj mu duši, sto puta. On bi mi pomaga i bio je dobar. Eto, koliko sam udovica, nikad krivim putem pošla nisan.

Jeste li ikada bolovali, odlazili liječniku, bili u bolnici?

– A šta me je bolilo? Pa najviše glava, unda bi popila tabletu i to bi prošlo. A bila san i u bolnici. Jednom me je moja krava potegnula i ja san pala, slomila nogu. Eto, i sada u nozi iman željeznu šipku skoro 40 godina. Neka stoji, ne smeta mi. A ovako nekih težih bolesti, fala Bogu, nisan nikada imala. A tablete pijem za tlak, ali samo pola, ne triba mi više. Nego, ne smi se s njima stati... Kada se minja vrime, malo mi tu u kolinu vrti, unda ja oden u vinograd s neviston, oden učupat trave pa unda dođe da triba povezat loze, sve ti ja to pomognem – veli nam starica Mara.

I što još napisati o četrdesetak minuta druženja s babom Marom?! Možda i to da je uputila poljubac mjesnom poštaru koji joj je donio novac, možda o tome da nam je nekoliko puta rekla "daj, sine, peticu!" pa ispružila cijeli dlan i poput djeteta se smijala. Rastali smo se s obećanjem da ćemo doći na Malu Gospu, 8. rujna, na proslavu 107. rođendana. To se ne smije propustiti.