Dječaku dijabetičaru pao šećer pa u trgovini molio čokoladicu: Prodavači ga izbacili jer nije imao novca pa jedva preživio

Ovo je pitanje koje je trgovcima u trgovini "Podunavlje" a. d. u Bačkoj Palanci uputila Marija M. (39), čiji četrnaestogodišnji sin M. S., koji boluje od dijabetesa, umalo nije umro kad mu je pozlilo pošto nisu željeli da mu daju običnu čokoladnu bananicu da bi podigao šećer.

- U četvrtak navečer sam radila drugu smjenu, a sin je krenuo prošetati. To radi uvijek posle obroka, jer zbog dijabetesa mora biti fizički aktivan. Sa sobom je ponio jednu čokoladicu i čokoladnu bananicu, aparat za mjerenje šećera u krvi i pen-insulin. U jednom trenutku mu je došlo loše. Šećer mu je bio 3,2, a normalne vrijednosti su od četiri do šest.

Pojeo je obje čokoladice koje je imao kod sebe, ali mu se stanje za pet minuta jako pogoršalo. Šećer mu je pao na 1,9. Jako se tresao i grčili su mu se svi mišići. Prijatelj koji je bio sa njim se uplašio i uspaničio. Ušli su zajedno u tu trgovinu. Sin je trgovcima, bili su muškarac i žena, rekao da ima dijabetes, da mu je pozlilo i zamolio je za jednu bananicu koja mu je potrebna da bi podigao razinu šećera u krvi. Istjerali su ga napolje i rekli: "Ako nemaš para, izađi" - priča za Kurir Marija.

Dječaka su, kada je izbačen iz trgovine, noge izdale i pao je na beton. Posljednjim atomima snage dao je prijatelju telefon i zamolio ga da zove tetku. Mamu nije htio uznemiravati jer je bila na poslu.

- Prijatelj mog sina je ponovno ušao u trgovinu. Bio je jako uplašen, nije vidio drugo rješenje, te je pokušao ukrasti bananicu. Trgovac mu je lupio šamar i istjerao ga napolje. Moja sestra je došla za pet minuta. Našla je Mihajla kako leži na betonu i grči se. Prijatelj je plakao. Sina su bukvalno sekunde dijelile od sigurne smrti. Još je bio svjestan, ali je mogao pasti u komu svake sekunde - priča Marija.

Dječaku M. S. je odmah bilo bolje nakon što je popio "coka-colu", njene sestre su ga odvezle kući, a nju tek tada obavijestile što se dogodilo.

- Oka nisam sklopila te noći, nisam mogla dočekati jutro da odem tamo. Pitala sam ih bi li me mogli pogledati u oči da je umro, a trgovac je rekao: "Vjerojatno ne". Rekli su mi i da ne znaju što je dijabetes, te što bi bilo da svaki dan netko traži nešto, a ja sam im na to odgovorila da ne moraju znati što je dijabetes da bi bili ljudi. Pa, ne dolazi, valjda, svaki dan neko dijete i moli za bananicu da bi ostalo živo?! - kaže Marija.

Inače, 1. svibnja će biti točno godinu dana kako je otkriveno da M. S. ima dijabetes tipa 1 koji je neizlječiv. On živi normalno kao i njegovi vršnjaci samo što mora paziti na zdravlje puno više od njih.

- Prstići mog djeteta su u ranama zbog bockanja i mjerenja šećera u krvi. Međutim, on je to jako lako prihvatio, nijednom nije poklekao. Vedrog je duha i ima plemenitu dušu kao nebo. On je sigurno trgovcima već sve oprostio i zaboravio, ali, ja sam majka, ja ne mogu.