Ne znam ništa o Nataliji Prici. Ništa privatno, ništa javno ni tajno, ništa službeno ni neslužbeno. Ne znam gdje radi niti znam obiteljsku pozadinu.
Sve me to uopće ne zanima. Vjerojatno nam se putovi apsolutno nikada nisu ukrižali. Jedno smo drugom potpuni stranci. Čak sam i pričekao neko vrijeme da vidim na što će sve izaći taj uragan podruštvljenja njezine privatnosti i nižerazredni tračeraj koji ju je stavio u epicentar jedne smrti. Briga me s kim je bila u službenim, a s kim u neslužbenim vezama. Svatko od nas, ako smo doista slobodni u razmišljanju i liječeni od predrasuda, i u tome ima pravo na vlastiti izbor; brak bez avantura ili avanture bez ili uz brak.
Moralizirati u oba slučaja stavlja nas u poziciju parasudbene vlasti koja će na križ lažnog morala pribiti svakog onog tko se u datom trenutku ne povinuje malograđaninu koji je samog sebe imenovao u porotu prijekog suda. Smrt jednog gradonačelnika nadišla je njegov život u simbolici samozadovoljavanja mase inferiornim voajerizmom u kojem je ulogu glavnog objekta odigrala žena čiju zagonetnost javne funkcije nismo mogli izmjeriti doslovnim parametrima društvene moći. Ispalo je da sve ono što joj nisu imali hrabrosti izreći tijekom postojanja moćne zaštitničke sjene iza njezine figure iživjeli su post mortem u naglom napadu općeg osvetničkog „štihanja“ po njezinoj intimi. Nagađanja o seksualnim i aseksualnim pozadinama njena društvenog uspona, o braku, vezama, ormarima, garderobi, cijenama onoga što nosi, zar vam je to doista bilo zabavno? U kojoj je mjeri to bila relevantna vijest i do koje mjere vijest uopće biva dio općeg značaja da bi se mogli smatrati informiranim, a od koje da bi se mogli smatrati deformiranim? Čekao sam sve ovo vrijeme da vidim hoće li netko stati u obranu ove žene.
Netko od silnog broja aktivistica i aktivista koji su i za puno manje stvari skakali ljudima u oči. Netko od tih zaštitarki, “februarki”, političarki, moralnih predatorki i uzničarki savjesti, saborskih zastupnica i saborskih prijestupnica, policajki, majki, rodilja, podvodilja, sigurnih kuća i glavnih stanova, životohodaša i crvenokošuljaša, čudnovatih podrepaša. Ali nitko ništa. Ni da „cnezu“, štono kaže Bačkizagre Stuhpa. Šutnja i prepuštanje Price vjetrometini iživljavanja sve dok se nasilje samo sebe ne zasiti i postane mu dosadno prekapati po košarama s donjim vešom. Prljavim. Ne mogu razumjeti kako nije bilo potrebe da netko, makar od dežurnih u hitnoj moralnoj službi, nije našao za shodno stati u obranu prava osobi, pa bila to i žena, je l’, da arak vlastita života kroji po kriteriju slobodne volje odraslih ljudi, pod uvjetom da na to nije bila prisiljena i da ona nikoga nije prisilila na isto. Odgovornost za svoje postupke, to bi trebao biti glavni sadržaj odraslosti, a jednako vrednovanje jednakih postupaka svih nas u društvu morao bi biti glavni sadržaj odraslosti društva. Pa umjesto da je netko iz udruga i sigurnih kuća rekao: „OK, ali, brate mili, čekajte, sad je stvarno dosta, prekrdašili ste i pustite ženu na miru“, šutnja je pokazala kako očito u prostoru definiranja koncepta nasilja postoje olakotne i otegotne okolnosti. Je li N. Prica izgubila pravo na bilo kakav oblik javne potpore zbog toga što je navodno radila, zbog toga s kim je to navodno radila, zbog toga što nam se navodno nije sviđala, zbog toga što to nije bilo u trendu, zbog toga što smo je već prije kolektivno previše zamrzili da bismo na afteru mogli principijelno stati na njenu stranu, a da ne bismo pomislili kako ona naš obzir ne zaslužuje.
Pitanja su to na koja odgovor ne treba davati jer je bjelodano da je i ovaj dio našeg susramlja arbitrarna kategorija, kako o osobnom nahođenju, a ne o principijelnim manirima ovisi hoćemo li se oko nečega/nekoga angažirati ili nećemo. Jesu li za to predodređene udruge odbile podići svoj glas u njezinu obranu zbog straha od rizika za njih same u toj stvari ili su se pobojale za svoju apanažu ako podvrisnu za nepopularnu personu ili su jednostavno odlučile da to nije slučaj vrijedan njihova mediokritetstva? Slika žene koja odlazi s groblja, a kolona trči za njom više je nego mahnit prizor progonjenja u kojoj privatnost moramo promatrati kao ekvivalent popularnosti; žalit ćemo i suosjećati samo s onima za koje će to biti popularno činiti. Besmisleno je moralnim skrupulama objašnjavati pravo gomile da raščereči pojedinca, jer se u toj gunguli vrlo lako potkrade „nenamjerna“ pogreška u kojoj stradaju nevini. Dobro, reći će netko, ali što ako u zaštitu treba uzeti i ne-nevine, one čije su ruke ne-nevinije od drugih? Upravo tako, to i jesu najveći ispiti pameti svake zajednice koja neće dopustiti da masa presuđuje rezonom najnižih strasti, nego će sustav, za to osposobljen i napokon plaćen, uzeti stvar u svoje ruke i utvrditi ili krivicu ili nevinost. Moralna leproznost nije dijagnoza nego indignacija, a kako „dijagnoza ne znači ozdravljenje“, tako pravo na primjeren tretman svoje privatnosti ima svatko tko se u jednom trenutku nađe u čisto kvantitativno inferiornom položaju.
Sablazan nad sudbinama jadnih glumica koje su šuteći grabile milijune, a onda se osvijestile da su bile napastovane nije ništa manje opravdana od istog takvog tretmana N. Price i njezine uloge u javnom životu grada koji je posrnuo puno prije no što je ova žena postala obasjana suncima društvenih zvijezda. Zagreb je prestao biti grad u trenutku kada su to dobrovoljno odlučili njegovi stanovnici i svetiti se zbog toga šutnjom N. Prici maloumna je gesta mentaliteta koji će sutra opet jednako biti spreman podariti se novom Satrapu da svojim disbalansom dostojno reprezentira kolektivni kukavičluk. Nije nam nitko, a ponajmanje ova žena kriv što nemamo više nikakvih kriterija da bismo znali znači živjeti u društvu uravnoteženih. Ovdje je sve vendeta, milo za drago ili, kao što je to divno sročio nepoznati, ali ingeniozni grafiter kod nadvožnjaka u Savskoj: Svi smo mi kako kad! N. Pricu je trebalo zaštititi ne samo zbog nje nego od nas i zbog nas.
Nitko ne zavređuje pražnjenje pojedinačnih ili kolektivnih frustracija preko tuđih leđa. Pogotovo onih nezaštićenih. Barem bi to kršćani-katolici trebali znati, ti moralni pretorijanci društva kad je baš njihov Učitelj hitao na večere i s carinicima i s bludnicama jer je njima najviše i trebala njegova pomoć. Dvije tisuće godina kasnije mi smo odlučili pomagati jedino ako je to sigurno i ako će nam angažman u nečem takvom priskrbiti javne poene i sinekuricu. Ovdje je sve društvena mreža, ovdje je sve društvena umreženost. Dobro je činiti dobro, ako je to za nas dobro. Istina kao temeljni supstrat društva zanima nas kao prilagodba, ne kao izazov. Gađenje je preslaba riječ kojom bih mogao izraziti ono što osjećam prema zlobnoj nasladi kolektiva nad izloženim pojedincem/kom. Sve se svodi na iščekivanje u busiji na novu žrtvu koju ćemo krvoslijediti kao u onom vicu kad partizani čekaju Nijemce u zasjedi, a kad ovi nikako da stignu, netko od najnestrpljivijih u sačekuši zabrinuto pita: „A što ih nema? Da im se nije nešto dogodilo?!”
Goran Gerovac/Večernji list
