Restoran Coccolo u Trogiru svojim gostima ovih dana ponudio je čistu perverziju, biftek omotan 24-karatnim zlatom.
Svaki gušt se plaća, pa tako porcija argentinskog "premuim steaka" od 250 grama prekriven zlatom stoji 1500 kuna, biftek od japanskog goveda, takozvani "wagyu steak" u porciji od 250 grama prekriven zlatom stoji 3500 kuna dok je najskuplji argentinski "tomahawk steak" od 1200 grama koji omotan zlatom stoji 7500 kuna. Kako je nastala ova priča razgovarali smo sa chefom restorana, Rokom Pučom (38), velikim zaljubljenikom u svoj posao.
- Prošlo ljeto sam dobio poziv od jedne londonske agencije koja vodi brigu o ultrabogatim gostima da bi željeli zakupili cijeli naš restoran. Gosti su dolazili s jahtom. Iz agencije su nas pitali je li ikako moguće da obroke napravimo sa zlatom. Ostao sam malo šokiran. Kažem ja njima: 'A dajte mi 24 sata da vidim mogu li ja nabaviti to zlato..." I uspio sam preko svojih veza i kanala, jedva jedvice. Tu je bilo 12 gostiju i osam njihovih tjelohranitelja. Morali smo potpisati ugovor da idućih šest mjeseci ne smijemo reći tko je to kod nas bio. No, ja i danas ne želim otkrivati imena jer držim da nije profesionalno i želim i dalje poštovati njihovu privatnost. Mogu samo reći da je jedan od pet najbogatijih ljudi na svijetu. Kod nas su došli jer su čuli da imamo argentinske "premium steakove", a imamo ih jer vlasnik restorana Miro Kukanjac ima tvornicu u Amsterdamu. Samo tri restorana na svijetu ih imaju, osim nas, restoran u New Yorku i Dubaiju. Imamo japanske bifteke, a riječ je o kravama što se masiraju 15 dana prije usmrćivanja, i to kako bi meso omekšalo – počinje priču chef Puče koji nakon te epizode s bogatim gostima nije više radio sa zlatom. Do ovog tjedna. I onda je rekao, pa zašto ne i to uvrstiti u ponudu, pa tko voli neka izvoli.
- Ne želim da ispadne da mi nudimo samo to, da smo mi sada ekskluzivan restoran. Ako mi netko dođe i traži samo dva jaja na oko i malo blitve, ja ću i to napraviti, nije nikakav problem. Nudimo svašta povoljnog, od gurmanskih pljeskavica, rižota, marendi... - kaže nam chef Puče objašnjavajući nam sam proces omatanja bifteka u zlato.
- Rad sa zlatom je jako zahtjevan. Proces je takav da sve u kuhinji u tom trenutku sve mora stati. Napa se mora ugasiti, sva vrata zatvoriti da ne bude propuh, svi moraju izaći iz kuhinje osim, naravno, osobe koja priprema zlatnu porciju. To su toliko tanki i osjetljivi listići da doslovno ne smiješ disati. Radi se sa pincetom te kistom isključivo od devine ili vjeveričje dlake – pojašnjava nam Puče dodajući kako zlato u hrani u svijetu nije ništa neobično.
Francuzi zlato stavljaju u šampanjac, u Engleskoj je često u tortama i kolačima, u Japanu se listići mogu naći u sakeu, u nekim zemljama omataju bombone u zlato, a može se probati i zlatna pizza vrijedna 15-ak tisuća kuna. O kakvom je zlatu riječ i gdje ga nabavlja, pitamo.
- Zlato nema miris, a okus je blago metalan. U hrani potpuno sigurno, ne izaziva nikakve alergije. Pomaže u normalizaciji metabolizma, poboljšava rad jetre i želuca, pomaže u smanjenju bora i pomlađivanju kože... Nabavlja se u Italiji i Indiji. Ljudi pišu svašta, da se može nabaviti preko Amazona za 10 dolara... To su gluposti, moraš imati certifikat i na njemu mora biti kod 175. Može se nabaviti svašta, ali tu nema garancije da je sigurno i jestivo i da nećete imati probavne smetnje – govori nam Puče koji je u ovom poslu 22 godina. Obožava svoj posao, a radio je diljem svijeta, na ultrabogataškim jahtama od Ametike do Afrike. Ono u čemu još više uživa jest pomaganje drugima.
- Ovaj restoran, zahvaljujući i gazdi Miru Kukanjcu, pa mi smo bili prvi koji su ušli u Petrinju s našom ogromnom 'tećom' i počeli kuhati. Chef Duje Pisac i ja. Naježim se samo kada se sjetim toga. Došli smo dan nakon potresa, u pet i pol ujutro smo bili tamo i počeli kuhati, nakon čega su drugi počeli slijediti naš primjer. Za prošli Badnjak smo podijelili 3000 porcija bakalara po cijeni od 15 kuna samo kako bi udrugu koja skrbi o djeci s Down sindromom pomogli da se ne ugasi. Imali smo čak 26 dostavljača koji su razvezli sve te porcije hrane, da smo se prijavili, mogli smo ući i u Guinnessovu knjigu rekorda – kaže nam Puče koji u restoranu radi posljednje tri godine.
- Restoran postoji 25 godina, a zahvaljujući dobroj suradnji s vlasnikom koji mi je dao slobodu i odriješene ruke, tadašnju pizzeriju sada smo dignuli na jedan veći nivo – zaključuje Puče.
24sata.hr
