...i što će nakon prvotnog šoka, izgubljenosti i izbezumljenosti, u čemu smo se skoro svi zatekli kada smo vidjeli medicinske sestre i njihove kolege kako u bolničkom podrumu slave uz harmoniku i gitaru, biti onaj konačni dojam i utisak, iz kojeg ćemo onda izvlačiti vlastite životne pouke. Jer se ono što smo vidjeli nipošto ne tiče samo medicinskih sestara iz kužne bolnice na kraju grada, nego se tiče cjelokupne zajednice, i svakog od nas u njoj.
★ ★ ★
Evo kako je to išlo: najprije je senzacionalistička televizijska postaja objavila snimku. Privatno snimljenu, lošeg kvaliteta, te samim tim zloslutnu. Tako izgledaju snimke priprema za teroristički napad, rasparčavanje dječje pornografije, dilanje druge, dogovaranje najprljavijih korupcionaških poslova… Ljudi su se, prirodno, uznemirili.
Zatim su na sve reagirali prvosvećenici borbe protiv covida-19. Je li to bio profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite Davor Božinović, ili pobožni katolici bogomoljci Capak i Markotićka, ili je prvi kamenom zamahnuo ministar Beroš, unjkavi biskup iz kakve ne baš jako dobre humorističke serije, kojeg, pak, u živom životu znamo po indiskretnim otočkim fotografiranjima s estradnim zvijezdama. Tko god da je od njih bio, a barem jedan jest, taj je, sasvim logično, izrazio gotovo sav hajkački potencijal najširih narodnih masa, tojest vlastite izborne baze. On je, a bit će da je to, ipak, bio otočki plejboj sakralnog glasa, Beroš, glasno potvrdio sav gnjev i sav užas što su ga pred prizorom razveseljenih medicinskih sestara osjetile sve potencijalne žrtve zaraze covidom-19. On je, ministar, potvrdio da je sve to neprimjereno.
Što je, zapravo, neprimjereno? To me od prvog dana zanima. I to me, moram priznati, sve više uznemirava i obespokojuje. To što su medicinske sestre i oni momci koji u bolnici rade uglavnom teške fizičke poslove slavili u neposrednom tjelesnom kontaktu i bez zaštitnih maski? Kako to može biti neprimjereno ako se oni redovito testiraju i ako je temeljna pretpostavka njihova posla da nisu zaraženi, a ne slave negdje na javnom mjestu, među drugim ljudima, nego upravo tu, u bolnici? Pokazali su i oprez, i obzir kad nisu otišli slaviti kod nekoga u stan. Ili je, možda, neprimjereno, kao što to čujemo na tim groznim televizijama, i kao što čitamo na tim hajkačkim i hejterskim portalima, upravo to što su slavili u bolnici, na mjestu na kojem se ljudi bore za život i na kojem umiru? Tu bi se, valjda, slijedimo li Beroša i Markotićku, trebali čuti samo zdravomarije, očenaši i glasovi posljednjih ispovijedi.
★ ★ ★
Tu bi, valjda, trebala vladati svečana predgrobna atmosfera, da bolesnici shvate kako će im biti kad prve lopate zemlje počnu po njima padati? Tako to, naime, ispada, sudeći prema toj nevjerojatnoj višednevnoj kampanji koja se vodi protiv sestara slavljenica. Ili se tu, slijedeći duh srednjovjekovne epidemije kuge, i načina na koji Glavni stožer civilne artikulira duhovne i ine potrebe u borbi protiv epidemije, radi o potrebi da se ispred bolnice u Dubravi spaljuju vještice, onako kako su se za epidemija kuge masovno spaljivale prije nekoliko stoljeća?
Naravno, glasovi iz podruma nisu se čuli na odjeljenju. Bolesnici od covida-19, ili od bilo čega drugog, nisu mogli čuti kako njihove sestre pjevaju pjesmu “Zelene oči” Mijata Božovića, koju je proslavila Hanka Paldum, prvi put ju otpjevavši prije četrdeset i koju godinu. Ta je pjesma jedan od evergrina generacija koje su živjele i umirale u Hrvatskoj, i u nekoliko okolnih zemalja. Uz nju se sastaje i rastaje, živi i umire. Pa ako, recimo, sad, mimo duhovne bijede hrvatskih medijskih denuncijanata, i mimo besmislene duhovne i duševne stege Božinovića i društva, zamislim ljude koji se bore za dah na covid odjelima svih naših bolnica, čini mi se da bi većina pacijenata bila sretna da čuje pjesmu Hanke Paldum. Uključujući i one koji je, poput mene, inače ne slušaju i ne pjevaju. U toj je pjesmi njihov život, a ne rastanak sa životom. Kao što u toj slici medicinskih sestara koje zaigrane u nekom šniclerovskom kolu pjevaju “Zelene oči”, nakon što su se ubijale od rada po smjenama dugim i po dvadeset i četiri sata, ima nečega utješnog, životnog, besmrtnog i neiskorjenjivog. Nečega što samo možeš spaliti na lomači. Ali onda spaljujući njih, spali i sve njihove bolesnike.
★ ★ ★
Ali ne, ne uznemiravaju mene svih ovih dana neprimjerene, histerične i nedostojanstvene reakcije hrvatskih medija. Ne uznemiravaju me ni stožernici, naročito oni molitveni pozeri među njima. Sve je to nedorasli ljudski jad i bijeda, koji ne umije drukčije nego u hajku. Mogu se samo nasmijati toj potrebi sakraliziranja bolničkog prostora i pretvaranja bolničkog rituala u koncelebriranu misu, ako već ne može biti ratno poprište. Bolnica bi trebala biti vedro mjesto, jer se život i zdravlje, kada se za njih borimo, izražavaju vedrinom, a ne mrakom. Mrak je smrt, mrak je grob, mrak je država koja je cijepila sebe, pa sad nema cjepiva za građane. Ljudi bi se radovali. Žene bi nakon dvadeset četiri sata dnevno plesale kolo i pjevale uz Hanku. Imate neki problem s tim?
Ono što me uznemirava, i zbog čega se od ove priče ne mogu odvojiti, ono što me plaši i duboko rastužuje povod je slavlju medicinskih sestara. Slavile su jer je jedna među njima dobila posao u Njemačkoj. Ne, nisu tu novci u pitanju. Nije tu u pitanju bolji život za njihovu djecu. One bi negdje gdje se naprosto živi normalno. U vedrini, a ne u mraku. Činjenica da je u Njemačkoj spas poraznija je nego ikad. One odlaze da više nikad ne čuju glasove svojih današnjih progonitelja. Umjesto da trči za svakom od njih, pitajući što je pogriješio i može li još što učiniti za nju, ministar Beroš se priključuje hajci. Eto, to je uznemirujuće.
Miljenko Jergović/24sata.hr
