Priča o željenom povratku
Dok gledamo oko sebe kako se pripadnici današnjih mlađih generacija pripremaju napustiti svoj rodni Hercegovački kraj a i šire, slijedeći brojne koji su otišli netom prije njih, brojni prvaci naših iseljavanja nakon Drugog svjetskog rata su već odavno povratnici.
Mnogi su dočekali tek da ih se pokopa pored svojih najmilijih, ali ima i onih koji su konačno doživjeli da mogu kada žele doći matici, rodnoj grudi. Neki su spremni i podijeliti svoju priču. Kratku, jasnu, do temelja konciznu priču o pogledu unatrag koji odaje nostalgiju ali i prihvaćanje, teškoće ali i konstantnu borbu, zapravo sve ono što čini ljudski život.
Jedan od njih je i Jerko Grubišić iz Bobanove Drage, sela u kojem se rodio 1938. godine kao najstarije od četrnaestero rođenih i jedanaestero preživjele braće i sestara. Za njega je put od kuće, koji je samo jedan i on tjera, htio ili ne htio, da okreneš leđa, počeo kada je bio dvadesetogodišnjak. Od 1963. taj put se razgranao i produžio te od Europe otisnuo do Chicaga.
Kratkotrajne posjete rodnoj grudi su bile rijetke, a od 1971. koja je značajna godina za brojne Hrvate pa do 1988., kada je konačno dobio dopuštenje odnosno vizu kao građanin SAD-a da posjeti roditelje i rodbinu, u tih 17 godina posjete nisu ni postojale, nisu bile moguće.
No došlo je vrijeme da se čovjek vrati odakle je potekao, ovaj put prsima prema rodnom kraju a leđima okrenut tuđini.
Neki dan je Jerko zajedno sa svojom užom i širom obitelji u svojem rodnom selu proslavio osamdeseti rođendan. Sijeda kosa i bore govore jedno ali oči su ogledalo koje zornije svjedoči o tome kako se ponovni povratak kristalno jasno doživljava kao jedna vrsta konačno dočekanog olakšanja.
Jer mnogi u životu ispred sebe vidješe otkriće stranoga svijeta a onda se mislima u dugim noćima bježalo tamo odakle se poteklo, gdje je mladost ostala i gdje je majka držala Očenaš. Nije se zaboravilo kako naše sunce grije i to je jako važno.
Upravo zbog toga u ovo vrijeme koje je donijelo nove valove emigracije, priča o povratku je poželjna. Možda malo kontroverzna i može biti neshvaćena jer ulogu povratnika ima čovjek koji je skoro cijeli životni vijek proveo vani. Ali poželjna je ova priča jer ni to ga nije spriječilo da u tuđini stvori životne temelje. Obitelj zajedno sa suprugom Milom iz istoga rodnoga sela, djecu odgojenu kršćanskim naukom sa utkanim hrvatskim korijenima i sve drugo, opet kroz borbu, od čega i zašto se živi.
Nijedan svjestan čovjek ne može biti siguran gdje će ga život odvesti, kako će kroz njega prolaziti ni koliko će sve zajedno trajati. Čovjek snuje a Bog određuje. Ipak ova priča sa svojim značajkama ima sretan kraj. Njen glavni lik je dočekao ono što je sanjao a to je povratak korijenima.
Grude.com
FOTO: J.Ć./Grude.com