DANIJELA LUBURIĆ: Ne vraćamo se u Hercegovinu zbog onog: 'Što će selo reći'
Ja sam vam otišla zbog ljubavi.
Bila sam najveća protivnica toga da spremim kofer i zaputim se tamo negdje daleko. Tamo gdje ti obećavaju i uvjeravaju te u neko bolje sutra. Otišla sam prije dvije godine. Što naš narod kaže: “Nije ljubav pura!”. Bome nit’ je pura nit’ je lučnica. Ali neću više o sebi…
Bilo je to oko Božića. Uđem na instagram i ugledam jednu fotografiju. Zvone, Pero, Nikola, Marin i ako se ne varam Domo na njoj. Gledam i razmišljam od kada ih nisam srela i kako ih je fino vidjeti na okupu. Vrati mi se u glavu onaj zidić na “Glavici” u Donjem Velikom Ograđeniku. Dok smo bili djeca tamo smo se okupljali ljeti, u večernje sate. Ošamari me realnost kada shvatih da je cijela ta grupa momaka “vani”. Znala sam da ih je dosta otišlo, ali ne i da ih je toliko.
Jedan od braće prije mi je često ponavljao: “Nađi mi neki posao tamo!”, i uvijek sam ga odbijala od te pomisli. Ne bi ja rekla da je bolji život vani. Jedino što je dobro je osiguranje, ostalo je manje-više isto.
Kada vam kažu da imaju plaću od nekoliko tisuća eura, većina ih pomisli: “Trebao bi i ja otići kada je tako dobro!”. Nitko ne priča o cijeni stanova, kiriji, računima…
Nitko vam ne kaže da za one pare kojima plate jednu kavu u Austriji, Njemačkoj ili gdje već, kod nas u Hercegovini možeš popiti 3 iste.
Nitko ne priča da ručak za dvoje u jednom restoranu košta kao ručak za 10 osoba u Hercegovini. Svi samo čuju ono kako je tamo negdje plaća veća tri puta od one koju vi imate. Veći standard, veća plaća. To su priče. Ako plaćaju obveze koje sam navela gore, a jesu, onda ti dođe kao da su i u Hercegovini.
I kada poželiš otići, tri puta promisli. Tri puta sračunaj, saberi i oduzmi. Osiguranje i zdravstvo jesu bolji, ali nadat ćemo se da će se jednom ta situacija poboljšati i u Hercegovini.
Napuštati ognjište za koje su ti se pradedo, dedo i ćaća borili je li vrijedi?
Ostavljati kuće prazne, one u koje je netko tvoj ulagao zadnji dinar uz rečenicu: “Neka, valjat će dici. Vridi!”- je li pošteno?
I ako ćemo biti iskreni, svi mi koji smo vani, trebamo reći kako je, a to je da nigdje nije ljepše nego kod kuće!
Trebamo prestati “mazati” ljudima oči kako nam je divno i kako uživamo dok kačimo po facebooku fotke iz inozemstva sa umjetnim osmjesima. Trebamo svima koji su ostali reći da nam šetnja ulicama koje blistaju od tuđe kulture nikada neće prirasti srcu kao onaj kameni zidić u ulici pored bandere gdje smo se k’o dica skupljali. Trebamo uzviknuti svima koji spreme kofere: “Stani!!! Ne idi!”.
Nema “vani” one trešnje na grudini gdje smo more uspomena stvorili. Neće ti dite znati koja je avantura praviti logor u šumi ni koja radost ti zaigra u srcu kada napuniš onu žaku sijenom pa se spustiš niz ulicu čim padne prvi snijeg.
Neće znati kakvo je veselje gazati grožđe ni roštiljati uz pjesmu do zore. Neće znati šta je karijola niti će se natjecati s bratom k’o će više drva natovariti i složiti. Neće znati kako je fino poslušati nešto babu i dedu i neće se radovati onih 5 maraka s kojima bi ga nagradili.
Više radi ponos u nas što smo “vani”, i onaj neki inat i sram što smo otišli, pa ni nećemo da kažemo da smo se pokajali. Pričat ćemo vam svi da ste budale što ste ostali, a zavidit ćemo vam. Jer dobro znamo kako je “vani”, a kako je u Hercegovini.
Znamo koliko vi uživate i kako puno bolje živite nego svi mi koji smo “poletili” preko granice. U jesen ćemo zamišljati nasmijana lica dok trgate grožđe i pjevate. U ljeto ćemo čeznuti za Neretvom, Kravicom, Božjakom…i onim mirisnim i čistim zrakom koji smo udisali.
Za Božić ćemo vam za stolom pričati kako se nismo pokajali što smo otišli, a gutat ćemo knedlu kada budemo polazili. I bit ćemo sebični i tjerati vas “vani” da nas bude što više kako bi nam bilo lakše stariti.
Psovat ćemo na državu, političare, vladu, poslovođe, plaće u Hercegovini i sebe same ćemo tješiti, jer je lakše dan izgurati sebe lažući.
I svi do jednog bi se sutra vratili, ali ne da nam ponos zbog onog: “Šta će selo reći?”. Hercegovci smo. Teško nam je poraz priznati. Tko je otišao neće se ni vratiti, a ti što si mislio otići, tako ti svega, ostani!! Ne idi.