DUBROVNIK: Predstavljen ukoričeni izbor pjesama Antuna Branka Šimića na 18 svjetskih jezika: ''Bio je jedan od najoriginalnijih hrvatskih pjesnika, a ovo je njegov povratak u Dubrovnik!''

A.B.Šimić je u Dubrovniku i Cavtatu živio 1920.

U Saloči od zrcala u Dubrovniku predstavljeno je novo izdanje Ogranka Matice hrvatske u Grudama Preobraženje glasova - Izabrane pjesme u prijevodima na svjetske jezike Antuna Branka Šimića objavljeno povodom 100. godišnjice pjesnikove smrti.

Knjigu su predstavili predsjednica dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske Ivana Grkeš Tošović, potpredsjednica Ogranka Matice hrvatske u Grudama Andrijana Mlinarević Cvetković koja je ujedno i grafička urednica izdanja, članica Glavnog odbora Matice hrvatske Slavica Stojan, načelnik Općine Grude Ljubo Grizelj te vikar franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku, fra Josip Sopta. Uz Dubrovačke knjižnice, organizatori predstavljanja su Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku i u Grudama.

Okupljene je pozdravila Grkeš koja je iskazala zadovoljstvo što je prvi ovogodišnji događaj plod suradnje dvaju matičinih ogranaka. Navela je kako su pjesme prevedene na 18 jezika i da je to odličan način za predstavljanje hrvatskih književnih bisera izvan Hrvatske te da knjiga tako može doći do kraja svijeta gdje je se isto tako može čitati. Pohvalila je dizajn rekavši kako je to pravo malo remek-djelo.

Grizelj je u ime Općine Grude također pozdravio publiku istaknuvši par općenitih podataka o grudskom kraju. Dodao je kako se tamo, povijesno gledajući, živjelo teško i mukotrpno, možda je upravo to povezalo taj kraj i Dubrovnik pa su brojni iz Grude došli u Grad, Konavle... Neki su kasnije postali poslovni ljudi, ostavili ozbiljni trag u Dubrovniku, a u Domovinskom ratu su neki grudski branitelji ostavili život braneći Grad. Tu su i brojne časne sestre i svećenici iz grudskog kraja... U jednoj grudskoj župi, u Drinovcima je tako rođen Antun Branko Šimić, a on je kulturna os oko koje se sve vrti u grudskom kraju. Grizelj je već 15 godina predsjednik Organizacijskog odbora Šimićevih susreta koji se održavaju od 1964. Napomenuo je grudski načelnik kako je pred kraj života Šimić živio u Dubrovniku, a kasnije i u Cavtatu, prenosi Dubrovački vjesnik.

Stojan je također napomenula kako je Šimić u Dubrovniku i Cavtatu živio 1920. te je istaknula kako se Šimić upravo preko predstavljenog djela opet na neki način vratio u Grad. Pročitala je tom prilikom pjesmu Povratak, ali i još neke...

- Predgovor ovoj knjizi napisao je fra Ante Marić koji je protumačio sve ono što se nakupilo tijekom desetljeća koje nas dijele od smrti A. B. Šimića... Nismo mogli protumačiti te eventualne ‘kritičke točke‘, fra Ante je to sve pojasnio na svoj prekrasni način. U ovoj istoj knjizi progovorio je i predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić. Opčinjenošću zavičajem, proizašle su njegove sveobuhvatne pjesničke poruke. Ova knjiga ide u svijet, predstavljat će hrvatsku književnu povijest i sadašnjost ali i budućnost i to je jako važno. Šimić je bio oštar kritičar, kritizirao bi i opreme knjigâ i kad je izašla zbirka priča Ivane Bilić Mažuranić bio je oduševljen sadržajem, ali je žalio što je bila tako loše ilustrirana. Nije bio školovan, ali je osjećao bilo dobrog teksta! Šimića bi trebalo svrstati u njegovo vrijeme, ne samo u Drinovcima i okolnim selima, dolazio je on u Zagreb, Vinkovce, Dubrovnik, imao je kontakte u Beču... Tko su tad bili pjesnici Europe? On je njima al pari, on nimalo ne zaostaje za D‘Annunzija iz Italije, američkog pjesnika Eliota koji nije nimalo bolji pjesnik od Šimića ali je dulje živio... Tu su Apollinaire, Valéry, Breton, a možda je bio najsličniji Lorci, grafički izgled pjesme vrlo je sličan, nema rime... Također, i austrijski pjesnik Rilke! Šimić je govorio njemački, preveo je roman Knuta Hamsuna s njemačkog...

- Šimić se rijetko spominje, a on je najoriginalniji hrvatski pjesnik ever, on je također jedan od najmlađih hrvatskih pjesnika. Unio je slobodni stih, kratkoću, minimalizam, avangardu, svježinu u hrvatsku pjesničku stvarnost. Šimićeva poezija je puna ritma, teži za dubljim, višim i za duhovnim vrijednostima i to je fra Ante Marić vidio u njegovoj poeziji i zato je napisao ovako briljantan predgovor. Šimićevi stihovi nas preispituju... Koja je svrha našeg života?! On smatra da je to težnja prema vječnosti, prema nadzemaljskom... Iako su njegove poruke vječno aktualne, njegova poetika je suvremena, nesputan je i slobodan, racionalan, jako je štedljiv na riječima, služi se i tišinom, ta se njegova zgusnuta poezija doima hladnom ali kad je više puta pročitate, vidi se da je svaku riječ odmjeravao kao na apotekarskoj vagi. Njegova riječ nije hladna, baš suprotno, ispod svake vrije život, komentirala je Stojan.

Mlinarević Cvetković je rekla kako je Šimić "velikan Hercegovine, jedan od najznačajnijih egzistencijalnih pjesnika u hrvatskoj književnosti".

- Posebno želim naglasiti da Općina Grude i Matica hrvatska njeguju uspomenu na Šimića. Ovo je treća knjiga koja je izašla u našoj općini. Riječ je o knjizi koja je dostupna čitateljima raznih jezičnih prostora i kultura, opremljena je u plavoj boji, boji koju je pjesnik posebno volio. Poezija se ovim prijevodima ne poništava, nego postiže svoju punu univerzalnost, postiže svoju univerzalnu vrijednost jer povezuje ljude i svjetove, podcrtala je Mlinarević Cvetković.

Sopta se sjetio kako je učio prve Šimićeve stihove u osnovnoj školi.

- Njegove pjesme može čitati svatko: i mlad i star, i pismen i nepismen... Pročitao sam nekoliko studija o njemu i ono što mene kao fratra nekako posebno dira jest njegov vapaj, njegova molitva, njegova preobraženja... Uvijek je trčao, bježao... O Bože, daj me - uvijek se ponavljala ta sintagma. Pošao je od kuće ne bojeći se Boga, već bojeći se oca. Vjerojatno je otac bio neki hercegovački agresivac, tko zna od čega je bježao... Nije bilo jednostavno biti nježan otac u Hercegovini, kao ni drugdje... U sjemeništu u Širokom Brijegu je sreo fra Martina Soptu, izdržao je tri godine i ‘utekao‘ iz fratara, lunjao je, tražio je gdje će ostati... Ušao je u brojne dileme. Prva njegova zbirka napisana je na ekavici, čak je imao ružne izjave, govorio je da onaj tko ne piše ekavicom, da ga treba strijeljati. Brzo ga je to prošlo, oduševljenje se pretvorilo u razočarenje... Gotovo je izgubio vjeru, a poezija nastaje da se čovjek liječi od melankolije, od straha, on se upravo od toga liječio svojim pjesmama... Trebao bi se naći slikar da naslika tu Šimićevu plavu boju, možda već postoji, ja ga nisam sreo... Njegov kratki život je u lutanjima, nemirima i molitvi, ali uspio se izliječiti... Gotovo svaki fratar tad je imao tuberkulozu, dobra hrana i zrak su najbolje liječili pa su se fratri poslije debljali. Bilo je sumnje u njegovo vjersko uvjerenje, neki izričaji su mu bili uvredljivi za nježne katoličke uši... No, on je dobio ispovijed, a i bolesničko pomazanje od fra Martina Sopte u bolnici u Zagrebu... Šimić je tražitelj, molitelj... O Bože, daj me da nađem sebe i tebe - s tim je riječima završio franjevac.