Luka Modrić želi kupiti djedovu kuću, ovo su mu planovi

Zanimljiva životna priča.

Luka Modrić dao je veliki intervju za talijanski list Corriere Della Sera.

O sebi i svom životu između ostalog je rekao. Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se posebnim. U životu mi nikad, ni na sekundu, nije palo na pamet da sam iznad bilo koga drugog.

Ali tvoja priča ipak nije normalna.

Nije to bila laka priča, ali roditelji Stipe i Radojka dali su mi važne vrijednosti: poštovati svakoga, ostati ponizan. Tata je bio radnik, mama krojačica. Poniznost pomaže, na terenu kao i u životu. I moj stric Željko bio je ključan za mene. On i tata su jednojajčani blizanci, odrasli su u simbiozi, čuju se deset puta na dan, a kako strick nema djece, mi imamo poseban odnos.

I djed Luka bio je važan za tebe.

S ponosom nosim njegovo ime. Kad sam bio mali, nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu "gornju kuću", podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to cestaška kuća: djed je održavao cestu. Nalazila se pola sata hoda od "donje kuće" u kojoj su živjeli moji roditelji.

Djed me naučio kako čistiti snijeg, slagati sijeno, voditi stado na ispašu. Odrastao sam uz životinje, zabavljao sam se vukući ovce za rep, mislim da sam tu naučio igrati nogomet, među ovcama i kamenjem.

Tvog djeda ubili su srpski četnici.

Ne volim o tome govoriti. Otvarate mi strašnu ranu.

Žao nam je.

(Luka Modrić na trenutak zašuti. Zatim nastavi pričati.) Bilo je to u prosincu 1991., imao sam šest godina. Jedne se večeri djed nije vratio kući. Otišli su ga tražiti. Upucali su ga na livadi uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome ništa loše nije učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me vodi pred lijes i kaže mi: ‘Sine, daj djedu poljubac’. I danas se pitam: kako se može ubiti dobar čovjek, pravedan čovjek? Zašto?

Zašto su ga ubili?

Zato što je bio rat. Otac je bio dragovoljac. Mi smo morali sve ostaviti. Prijatelje, osjećaje, stvari. Najprije smo pobjegli u Makarsku, u izbjeglički kamp u sklopu dječjeg doma. Onda u Zadar.

Hotel Kolovare, početak novog života.

Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad bi bio doma, mama, sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na hotelskom parkiralištu, od jutra do mraka igrali smo nogomet. Ja sam trčao u trenirci Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš.

Što je bilo s gornjom kućom?

Nakon djedova ubojstva zapalili su je. Zemljište oko nje je razminirano, iako još uvijek stoje znakovi upozorenja. Danas je u vlasništvu države. Sasvim je u ruševinama, puna korova. Razmišljaju da tamo naprave muzej. Ali ne bih volio da drugi odlučuju. Volio bih je kupiti. Zbog djeda i zbog sebe. Ta ruševina je dio mog života.

Da nisam postao nogometaš, volio bih biti konobar.

Bio sam dosta dobar. I sviđalo mi se. Učio sam u ugostiteljskoj školi u Boriku. Prve godine imali smo praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavale svadbene večere. Dobro sam se snalazio u posluživanju pića; a na hrvatskim svadbenim ručkovima pije se prilično. Jedino što mi se nije sviđalo bilo je pranje suđa.