Markov život tamo gdje su zime surove: Imam austrijsku penziju, hranu, novine, psa, mačku i 10 koza

Savjetovao bih mladima u gradovima da budu skromniji i da pokažu malo bolje ponašanje nego što ga imaju.

Mnogi sanjaju o životu na selu, a oni koji tamo žive, unatoč teškom i mukotrpnom radu, kažu da ga ne bi mijenjali ni za što na svijetu. Osamdesetšestogodišnji Marko Prelić već 31 godinu živi u Kamenici, selu smještenom sedam kilometara od Nove Varoši. Zime su ovdje surove, okružen je šumama i ponekim divljim životinjama, a ljudi su rijetki, javlja Nova TV.

Novinarska ekipa do Markovog doma došla je dijelom autom, a dijelom pješice. Prelić je prije tri desetljeća odlučio živjeti u Kamenici, na 1.200 metara nadmorske visine, tragajući za najboljom ispašom za svoju stoku.

"Čitavog života bio sam i muž i žena. Košenje, kopanje, oranje, žetva srpom – srpom sam žito požeo ručno. Da sam živio 30 godina bez rada, imao bih za život", kaže Marko za portal "REC Media Užice".

Markov život nije bio lak. Sa samo pet mjeseci ostao je bez majke, a odgojila ga je strina koja ga je naučila svemu što je znala – od muže stoke do pletenja. Penziju je stekao u Austriji, a potom se smirio u Kamenici. Danima su mu dugi, ali prošli su.

"Prođu dani... Zanimam se, nešto radim kad je radni dan. Kad nije, opet obiđem stoku. Pa dani prolaze, nema problema", odgovara Prelić.

U svojoj drvenoj kućici, koja je topla uz vatru iz "smederevca", živi skromno. Struje ima dovoljno iz jednog solarnog panela za punjenje telefona i upaliti sijalicu. Društvo mu prave pas, mačka i deset koza, a sir koji pravi izuzetno je ukusan. Povremeno ga posjete poznanici, donesu što mu treba, a on, kad poželi, siđe do prvog sela.

"Donese mi novine kad god dođe tjedno, a ponekad i netko svrati pa pričamo o svemu", svjedoči Marko.

Kada ostane sam, misli dolaze same.

"Kuću sam napravio prije deset godina, sve je gotovo, čak i spomenik. Kad odem, sve će biti gotovo, ne mora nitko brinuti", smije se Marko u razgovoru za Novu TV.

Iako su godine i naporan život ostavili trag na njegovim nogama i rukama, Marko i dalje ide dalje. Tužan je zbog dragih ljudi koji su preminuli, a on je preživio sve nevolje. Nema velikih želja, zima je pred vratima, hrana za njega i koze je spremljena, a on ne brine.

S visine koja bistri um, Marko ima poruku za mlade ljude: "Savjetovao bih mladima u gradovima da budu skromniji i da pokažu malo bolje ponašanje nego što ga imaju."