U ‘velikoj seobi svećenika’ vidi se strategija i politika pojedinih biskupa

I ovoga ljeta, kao i prijašnjih, iz dana u dan stižu vijesti iz biskupija o premještajima svećenika iz jednih u druge župe, odnosno imenovanja i preimenovanja u svećeničkim službama i karijerama.


Piše: Darko Pavičić/Večernji list


Taj prirodni “moving”, osim te jednogodišnje cikličke karakteristike ima i svoju unutarnju narav, jer premda je pristanak na mobilnost jedno od obilježja svećeničkog poziva, te migracije govore i nekim svojim nevidljivim jezikom, jer odražavaju sliku stanja u dotičnoj biskupiji, odnosno sliku “politike” koju ordinarij i uprava žele provesti u nekom kratkoročnom, ali i dugoročnom razdoblju.

Onaj tko pažljivo, iz godine u godinu, prati te trendove, primijetit će pomake. Tako, primjerice, jedna od ovogodišnjih zanimljivosti ona je da za rektora splitske bogoslovije dolazi riječki svećenik vlč. Đulijano Trdić, što su neki svećenici komentirali riječima da su se i “rektori počeli dovlačiti izvana”. Pritom se misli na dvije stvari. Jedna se odnosi na trend posljednjih godina, koji dominira u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, a to je da se na upražnjene biskupske katedre imenuju za biskupe svećenici iz drugih, a ne matičnih biskupija. A druga otkriva činjenicu da na mjestima, u ovom konkretnom slučaju u splitskoj bogosloviji, postoje sukobi koji se ne mogu prevladati iznutra, nego da je crkvena vlast procijenila da je bolje dovesti nekoga “izvana”.

Dakako, ta procjena nije mogla proći bez utjecaja “biskupa izvana”, tj. nadbiskupa koadjutora mons. Dražena Kutleše, koji je u Split došao iz Poreča, kako bi naslijedio sadašnjeg nadbiskupa mons. Marina Barišića.
Ili pak promjene u Mostarsko-duvanjskog biskupiji, gdje je mons. Petar Palić, nakon gotovo jednogodišnje analize i promatranja, krenuo u personalne promjene tako što je uzdanice svojega prethodnika rasporedio na strateški manje važna mjesta, pritom ih ne degradiravši, a k sebi privukao one svećenike koji će mu jamčiti kvalitetne informacije s terena, dok u fratarski korpus nije previše zadirao.

Iz jednog takvog poteza može se iščitati i ono čega nema u drugim profesijama, primjerice u politici, gdje vidimo da nakon promjene političke opcije slijede kadrovske promjene u kojima se samo želi instalirati svoje. Promjene u Crkvi i odluke biskupa donose se, naime, i nakon konkretnih analiza, ali su i plodovi višemjesečnih molitvi i duhovnih pothvata.
Dakako, iskaču i zanimljivosti poput one s povratkom poznatog i popularnog “VIP svećenika” (Vrlo Interesantan Pop - kako sam za sebe veli) u Gospić sa župa Kompolje i Brlog, gdje je službovao deset godina, pa će biti zanimljivo vidjeti kako je svježi planinski zrak djelovao na toga javno vrlo aktivnog svećenika.

Velika seoba svećenika krenula je, zapravo, s dolaskom mons. Josipa Bozanića za zagrebačkog nadbiskupa, koji je upravo tom polugom već sljedećeg ljeta pokrenuo ono što se godinama nije mijenjalo. Mnogi su svećenici dotad desetljećima upravljali svojim župama i ondje su, kako se veli, pustili korijenje.

Relikt je to komunizma, koji se, s jedne strane, htio iskorijeniti, ali i potrebe novog nadbiskupa da promijeni strukturu i odnos snaga u biskupiji.
Zakonik kanonskoga prava, sa svoje strane, u kanonu 522 izričito kaže da je “potrebno da župnik ima stalnost u službi i zato neka se imenuje na neodređeno vrijeme, a dijecezanski biskup može ga imenovati na određeno vrijeme, ako je to odlukom dopustila biskupska konferencija”.

Dakle, ne postoji neki rok koji određuje koliko neki svećenik mora biti na nekoj župi ili u nekoj službi. 
Ovih će se dana nastaviti nizati vijesti iz biskupija i nadbiskupija o imenovanjima i premještajima svećenika i bit će zanimljivo gledati kroz njih strategiju i trendove koje diktiraju hrvatski biskupi. Odnosno, čekati i da se popune upražnjene biskupske katedre u Poreču i Dubrovniku te imenuju koadjutori za one nadbiskupije čiji će nadbiskupi uskoro u mirovinu. A koji bi, u duhu aktualnog trenda, također mogli doći “izvana”.


Darko Pavičić/Večernji list