Tomislav Zadro: Robi i meni tata Blago je bio zapovjednik, geni kameni su nam dali čvrstinu i otpornost

Blago Zadro, rodom iz Hercegovine, iz mjesta Ledinac u općini Grude, jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata.

Osim što je bio izvrstan vojnik, vođa svog naroda u Vukovaru u najtežim vremenima, bio je i obiteljski čovjek za primjer. U braku s Katicom, također iz Hercegovine, dobio je trojicu sinova - Roberta, Josipa i Tomislava. Nažalost, Robert je stradao 10. travnja 1992. u borbi protiv agresora na Kupresu. Na dan kad je Blago stradao, 16. listopada 1991., s njim je bio sin Tomislav.

- Otac je s pet-šest branitelja, koji su se tada tamo našli, odmah krenuo na to mjesto. Želio sam i ja ići, pokušao sam to dva puta, ali mi nije dopustio. Zapovjedio mi je da ostanem i da pošaljem na mjesto proboja Turbo vod i rasporedimo Žute mrave. Ponudio sam mu tada i pancirku, ali je nije htio uzeti. Rekao je da njegovi vojnici ne nose pancirku pa neće ni on. Bile su to zadnje moje riječi s ocem. Ispratio sam ga toga dana u smrt - prisjetio se Tomislav Zadro. U intervjuu za Večernji list s novinarom Željkom Andrijanićem, Tomislav je govorio o Vukovaru 1991. godine, obitelji, svom ocu Blagi i majci Katici, braći, sinu Mislavu koji je izvanserijski, vratarski talent, te o svojim hercegovačkim genima...

 

Večernji list: Prošlo je 30 godina od tuge, ali i ponosa, od vremena kada je hrvatski čovjek u Vukovaru dao primjer svima kako se brani Hrvatska. Znam da vam je posebno teško u ovim danima, ali kako iz ove perspektive na njih gledate?

- Vrijeme ne liječi rane, to znamo svi mi koji smo nekog bliskog izgubili, ali nas nauči nositi svoju bol duboko u sebi. Onda dođu dani kad je emocije teško skrivati, kad su sve oči uprte u Vukovar, kad se svi prisjećaju Blage Zadre… I dok je za mnoge on heroj, za mene je prije svega moj tata. Cijela Hrvatska i njegova rodna Hercegovina prisjećaju ga se posebno uz obljetnicu njegove pogibije, a mi ga se sjetimo svaki dan. Jer puno je trenutaka u kojima nam nedostaje. Naša djeca, moja i moga brata Josipa, nikada neće upoznati svoga djeda Blagu ni strica Roberta, ali drago mi je što su ponosni na njih i njihov doprinos u obrani Vukovara i Hrvatske.

 

Večernji list: Kažu da su Hercegovci poput kamena, neslomljivi, prkosni, odvažni... Iako ste rođeni Vukovarac, po ocu i majci ste Hercegovac. Koliko vam je taj gen pomogao u životu i održao vas onda kada je bilo najteže?

- Ne kaže se uzalud – geni kameni. Da nam to daje čvrstinu i otpornost, koja nam je u ratu bila itekako potrebna, najbolje govori činjenica da je starijem bratu Robi i meni tata bio zapovjednik. I slušali smo ga, bespogovorno, jer znali smo kako ne štedi sebe, tako ne želi ni da mi budemo izuzeci u pravilima. Svi su ga bezrezervno poštivali i slušali pa i mi. Majka Katica je također Hercegovka, tako da smo po genima i mi, a rođenje i život u Vukovaru i pitomoj Slavoniji nije zatomilo gene kamene, što se najbolje pokazalo u Domovinskom ratu. U obrani Vukovara sudjelovalo je puno Hercegovaca koji su živjeli na tom području i u drugim krajevima, ali rekao bih da je malo ratnih zapovjednika koji su na prvoj crti bili sa svojim sinovima.

 

Večernji list: Kakve dojmove nosite o rodnom kraju svog oca, Ledincu, općini Grude i Hercegovini? Upravo na dan pada Vukovara tu se probudio jedan inat i Hrvati u BiH su se organizirali kroz HZ HB.

- Volim Hercegovinu i rodni kraj moga oca, uvijek rado tamo odlazim, iako bih volio da mogu i češće. Tamo su ljudi velikog srca, uvijek spremni pomoći, a koliko drže jedni do drugih, najbolje govori to što svake godine dolaze na obljetnicu Blagine smrti u Vukovar, kao i za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga. Hvala im na tome!

 

Večernji list: Hrvatski narod u Hrvatskoj je, nažalost, podijeljen, u BiH mu prijeti nestanak, u tuđini pomalo zaboravlja rodnu grudu. Gubi li ovaj narod jeftino, u miru, ono što je stekao u borbi protiv višestruko nadmoćnijih agresora i kako ga osnažiti da ne klone, nego da gradi svoje zajedništvo i bolje sutra svojih domovina?

- Kad stvari tako postavite i promatrate, zvuči doista loše. Ali nije baš tako beznadno. Imamo svoju državu, a Hrvati u BiH drugu domovinu – Hrvatsku. Veliku smo žrtvu za to podnijeli, ali isplatilo se! Do konačne pobjede u Domovinskom ratu dovelo nas je domoljublje i zajedništvo. Mislim da se i danas trebamo okrenuti jedni drugima i u zajedništvu pronaći snagu za daljnju borbu. Svima koji ne vide perspektivu, a posebno našim mladima koji iseljavaju iz RH i BiH, želim samo poručiti neka se ugledaju na hrvatske branitelje, koji su u tim osjetljivim godinama bili suočeni s ratom, izloženi velikosrpskoj agresiji i pokušaju uništenja. No, nisu odustajali od borbe za svoju domovinu, za njezinu samostalnost i slobodu.

 

Večernji list: Za kraj, sin Mislav potpisao je ove godine ugovor s Dinamom, 18 mu je godina i po mnogima je najperspektivniji mladi hrvatski golman. Kako ste zadovoljni razvojem njegove karijere i što mu savjetujete?

- Na Mislava sam jako ponosan. Zadovoljan sam njegovim radom i razvojem. Želim mu svu sreću u karijeri i, naravno, da ga zaobiđu ozljede i da čvrsto ostane na zemlji kao i dosad. Put do uspjeha je težak, puno je odricanja, puno rada, ali samo se tako postaje profesionalac. Pratimo ga od malih nogu i dajemo mu potporu i to mi je najveće zadovoljstvo.•